Sljedeća generacija profesora, predvođena Ivanom Meštrovićem, Ljubom Babićem, te kasnije Krstom Hegedušićem, preusmjerit će naglasak na umjetnost. Ovo razdoblje između dvaju svjetskih ratova, s kratkotrajnim predahom od užasa, označava vrhunac zagrebačke likovne akademije. Pored navedenih imena, drugi ikonički umjetnici poput Jerolima Miše, Tomislava Krizmana, Joze Kljakovića, Marina Tartaglie, oblikuju nastavu i omogućuju stvaranje hrvatskog modernizma. Interes se jednako tako preusmjerava s germanskog na romansko geografsko područje obrazovanja.

Različite poetike profesora, koji su se smatrali umjetnicima, a tek onda pedagozima, odražavaju se u individualnim pristupima, sprječavajući strogu kanonizaciju i akademizaciju. Avangardni i modernistički pokreti otvaraju vrata različitim poetikama, te se danas postavlja pitanje postoje li suvremene umjetničkih praksi izvan akademija. Primjerice dadaistički poziv za uništavanjem institucija vremenom je usahnuo, a njihova djela su našla zavidne pozicije upravo u institucijama muzeja..

Pitajući se je li suvremena likovna umjetnost u konačnici akademska, tekst istražuje promjene u poimanju umjetnosti i likovnog obrazovanja. Ova evolucija postavlja pitanje jesu li umjetničke prakse danas u potpunosti uklopljene u akademsko obrazovanje ili postoje izvan njenih okvira.

<- Povratak na Poglavlja