Menci Clement Crnčić, Slavonac runi kukuruz, 1891.
Minhenska akademija i Umjetničko učilište u Zagrebu
Studij je započinjao u Antikenklasse, odnosno radom prema gipsanim odljevima, nakon toga se prelazilo na rad prema živim modelima u akademijinim učionicama u tzv. Naturklasse što je rezultiralo brojnim tipskim portretima. Na višim godinama najvažnija je bila Komponierenschule.
Prva generacija minhenskih studenata, tipični tzv. akademičari, Ferdo Quiquerez, Iso Kršnjavi, Nikola Mašić te nešto kasnije Menci Clement Crnčić i Celestin Medović bit će nositelji ozbiljnog likovnog napretka u nas, a Bukovčeva impresionistička manira koja je u suštini akademizam, predstavljat će tada svojevrsni buntovni novum. Neki od njih potaknut će krajem 19. stoljeća i osnivanje prve likovne akademije na ovdašnjim južnoslavenskim prostorima na zasadama Ise Kršnjavog.
Kraljevska viša škola za umjetnost i obrt, buduća Akademija, u genima i komponentama Crnčić - Čikoševe slikarske i Frangeš - Valdecove kiparske škole, te umjetno-obrtni dekorativizam uz kompleks pučke umjetnosti osnova je na kojoj je Škola gradila svoj heterogeni program i metodu rada. S teretom prošlosti i vizijom budućnosti, značajkama ne samo naše sredine, Škola se zbog mukotrpnog dostizanja ili neostvarivanja svih svojih ciljeva pokazuje kao izraziti predstavnik vremena moderne u našem prostoru. Osnovana najprije kao Viša škola za umjetnost i obrt, temeljila se na postavkama Kršnjavijeva Društva umjetnosti, u skladu s načelom egalizacije tzv. velikih i malih umjetnosti.