Nikola Mašić, Portret djevojčice, 1881.

Treba ponovno podsjetiti na prethodnu mislenost romantizma koja je krajem 18. i početkom 19. stoljeća u suštini otvorila brojna moderna pitanja, ne samo u umjetnosti nego i cjelokupnog shvaćanja ljudske misli. Sva idejna i stilističko-poetička obilježja kojima se tradicionalno definira romantizam – kultiviranje stvaralačke slobode, propitivanje naravi i statusa umjetničkog stvaralaštva, kult genija, iracionalizam, fantazija i fantastika, emocionalizam i kult „strasti“, demonizam, koncepcija dvaju svjetova, romantička ironija, zanimanje za nacionalne (pučke) forme života i stvaralaštva, historicizam, egzotika, sinkretizam, energetizam, magijsko razumijevanje prirode – imaju nešto od antinomično-neukrotive naravi tih okvirnih kategorija. Čini se da su ovdje pobrojani gotovo svi momenti iz suvremenog stvaralaštva i da danas nema više ničeg novog što nije bilo predmetom interesa romantizma. Upravo je „kultiviranje stvaralačke slobode“ važan trenutak u oslobađanju umjetnika od nepotrebnih rigidnih akademskih stega pa tako, recimo, Delacroix piše: Ako romantizam podrazumijeva slobodu izražavanja mojih vlastitih dojmova, moja odbojnost prema uzorcima koji se preslikavaju u školama, i prijezir koji osjećam prema akademskim pravilima, moram priznati kako nisam samo romantičar, nego sam to još bio s petnaest godina.

<- Povratak na Poglavlja