dr.sc. Ivana Rončević Elezović

Povratak na Djela nepoznatih autora

Među navedenim podskupinama najbrojnije je portretno slikarstvo, osobito u stilu bidermajera čiju je kvalitetu istaknula Dajana Vlaisavljević još u prigodi izložbe Slikarski portreti 19. stoljeća iz fundusa Moderne galerije postavljenoj 1997. godine.[6] Termin bidermajer, koji se rabi za oznaku stilskoga razdoblja u srednjoeuropskoj umjetnosti od približno 1815. do 1848. godine, potječe od izmišljenog lika Gottlieba Biedermaiera, seoskog učitelja u povijesnoj Švabiji[7] kojega su osmislili njemački pravnik i pisac humorističnih pjesama Ludwig Friedrich Eichrodt (1798. – 1844.) te njegov kolega internist i gastroenterolog Adolf Kussmaul (1822. – 1902.).[8] Iako u sebi sadrži donekle pežorativan prizvuk budući da je književni lik koji ga je inspirirao simbol dobroćudna malograđanina ograničenih nazora i pokornoga, podaničkog mentaliteta, već se duže vrijeme naglašava i njegovo oprečno, gotovo emancipatorsko tumačenje. Naime, osim što je bio simbol postanka i razvoja nove građanske klase koja postupno preuzima primat nad aristokracijom i tako označuje jednu sveobuhvatnu promjenu cjelokupnog društvenog uređenja na valu novoga tehnološkog napretka moderne ere, bidermajer se stilski formira u opreci prema raskošnim, kićenim oblicima ampir (fr. empire) stila prethodnoga Napoleonova doba. Kako bi se uklopio u skromnije građanske ambijente, nužno je bilo pojednostavljivanje oblika i sve naglašenija geometrizacija te oslanjanje na klasicističke forme kraja engleskoga 18. stoljeća i na stil tijekom vladavine posljednjega francuskog kralja Luja Filipa (1773. – 1850.) U tom se smislu bidermajer shvaća kao poveznica i prethodnica modernističkom oblikovanju i njegovoj sklonosti ka jednostavnosti, čistoći, iskrenosti, funkcionalnosti i minimalizmu. Također, bidermajer koristi jeftinije, lokalno dostupne materijale u izradi predmeta umjetničkog obrta što otvara mogućnost njegove šire i demokratičnije dostupnosti, kao još jedne poveznice s modernističkim svjetonazorom. Osobit je izraz bidermajer pronašao u umjetničkom obrtu, a u Hrvatsku je ovaj naziv stigao preko Beča te se udomaćio tijekom druge polovice 19. stoljeća, odnoseći se prvenstveno na starobečki (Alt-Wien) stil uređenja građanskih stanova. U ovome  ozračju sve više raste potreba za izradom građanskih portreta kao simbola novoga društvenog statusa, teme prethodno rezervirane za plemstvo i crkvene velikodostojnike. Stoga bidermajerski građanski portret postaje osobita značajka ovog razdoblja čije su odlike psihološka karakterizacija, naglašena linearnost zaglađenih površina, pojednostavljenje forme te intimističko ozračje i motivi građanskih interijera i vrtova. Među pregledanim umjetninama, čiji je nemali broj sačuvan u originalnim, reprezentativnim okvirima koje valja shvatiti integralnim dijelom slike, kvalitetom se osobito ističe Portret gospođe (MG-58) koju smo datirali u prvu polovicu 19. stoljeća s osobito zanimljivim detaljima prikaza nakita, koje izdvojene možemo promatrati kao malene minijature.[9] Impostacijom portretirane, kompozicijom, stilom, temom i motivima (nakita) ova slika izrazito podsjeća na Portret Josipe Dadić, 1852. – 1856. Vjekoslava Karasa (1821. – 1858.), također u Zbirci Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.[10] Prema opažanju mr. art. Petre Kursar, više konzervatorice – restauratorice NMMU-a, slika je restaurirana starinskom tehnikom restauracije na vosak, a u Knjizi inventara pronalazimo i precizirano vremensko razdoblje te restauracije: od 21. lipnja do 10. kolovoza 1949. godine.[11] Zanimljiv je također minijaturni Portret žene nepoznatog dalmatinskog slikara (MG-2030) smještenoga u isto razdoblje, čije smo ovdje navedene šture dokumentacijske podatke pronašli na zapisu na poleđini slike. Potom izvrsna Žena u plavoj haljini (MG-2003), posjednuta na jednostavan bidermajerski stolac polukružna naslona, ruku prekriženih u krilu te strogo zaglađene kose, razdijeljene po sredini i začešljane u punđu, s majstorskim prikazom modre draperije haljine koja se koloristički veže na svijetlo plavu boju izražajnih očiju te sjajan prikaz motiva nakita i rumeno-ružičasto rascvjetanih zelenih, lisnatih uspravnih grana uz desni rub slike. Slika je otkupljena od privatnog vlasnika za tadašnjih 12.500 dinara na sjednici Galerijskog odbora 22. veljače 1951. godine.[12] U suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju je organizirala voditeljica Odjela konzervatorsko-restauratorskih poslova NMMU-a mr. art. Petra Kursar, ovu je sliku temeljito restaurirala i očistila konzervatorica – restauratorica Iva Galijan, pri čemu je analizom, nakon uklanjanja površinskih slojeva prljavštine i staroga laka, otkrivena signatura Schorn.[13] Galijan je pretpostavila da se radi o njemačkom klasicističkom i bidermajerskom slikaru Karlu Schornu (1803. – 1850.).[14] Ova je atribucija moguća usporedimo li likovne karakteristike Žene u plavoj haljini s drugim Schornovim radovima, pri čemu se uočava podudaranje stila i uspjelog dojma tankoćutnosti u prikazu ženskih likova. Kvalitetom se također ističe Portret Josipa Jurja Strossmayera (MG-54) koji je u muzej dospio otkupom od privatnog vlasnika 1947. godine te odmah potom restauriran u razdoblju od 24. srpnja 1949. do 23. prosinca 1952. godine,[15] Datirali smo ga u razdoblje oko sredine 19. stoljeća i pretpostavili njegovu možebitnu atribuciju Ivanu Zascheu (1825. – 1863.), hrvatskom slikaru češkoga podrijetla, obrazovanome na bečkoj Akademiji od 1846. do 1850. godine, koji se na poziv biskupa Jurja Haulika (1788. – 1869.) trajno nastanio u Zagrebu te naslikao niz bidermajerskih reprezentativnih i intimističkih portreta i minijatura, prozračnih pejzaža, gradskih veduta, oltarnih pala te seriju preciznih crteža narodnih nošnji iz Like. Navedenoj pretpostavci doprinosi i naljepnica na poleđini slike s tekstom autor: Zasche Ivan (?). Naime, Portret Josipa Jurja Strossmayera svojim likovnim rukopisom i stilom usporediv je s poznatim Zascheovim Portretom bana Josipa Jelačića iz Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, naslikanom prije 1863. godine te s Portretom starca iz 1857. godine, s kojim ga također veže i prodorna psihologizacija lika sugestivna pogleda, dok je tretman nabora draperije biskupova plašta i uniforme usporediv s prikazom haljine na Zascheovu Portretu Julijane Koritić pl. Mrazovečke iz sredine 19. stoljeća, obje u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.[16] Kvaliteta Strossmayerova portreta naročito se ističe usporedimo li ju s Portretom dostojanstvenika nepoznata autora procijenjene datacije na posljednju četvrtinu 19. stoljeća (MG-3051),[17] niže likovne razine, čiji tretman uniforme, šaka i fizionomije lica odaje plošniji prikaz niže likovne razine. Slika je u fundus NMMU-a ušla Rješenjem broj 86/1-73, Odlukom Galerijskog odbora od 23. travnja 1973. godine, a prethodno je u Knjizi KOMZA-e bila zavedena pod rednim brojem 117.[18] Iako zanimljive, slike Portret gospođe s crvenim šalom (MG-55) i Dubrovačka patricijka (MG-2017) koja je u inventar NMMU-a ušla kao poklon obitelji Slepčević,[19] prema procjeni nastale su u prvoj polovici 19. stoljeća. Slabije su kvalitete zbog nezgrapnih proporcija, tvrđe i nevješte modelacije oblika i dočaravanja dubine te nespretnosti u detaljima i tretmanu boje, kao i Portret svećenika iz druge polovice 19. stoljeća (MG-3068) te portret Ferde Rusana (1810. – 1879.), hrvatskog glazbenog amatera i skladatelja budnica (MG-45) na kojemu smo prema zapisu na poleđini slike na sredini platna pronašli naljepnicu sa zapisom tušem, rukopisnim pismom: U 45 godini / života svoga / Rusan Ferdo, te smo uspjeli odrediti preciznu dataciju slike u 1855. godinu.[20] Portret gospođe (MG-49), procijenjena nastanka u treću četvrtinu 19. stoljeća, unatoč nespretnostima u proporcijama, plijeni sugestivnošću pogleda portretirane, nježnom mekoćom inkarnata te uspjelim prikazom nakita i prozirnog tamno zelenog vela na rukavima.[21]

Posebne su podvrste bidermajerske portretistike obiteljski i dječji portreti iz građanskih obitelji, što je i inherentno duhu i ozračju ovoga stila. Pri tome je čest i popularan njihov smještaj u vrt, što ujedno predstavlja prigodu za studiranje omiljenih floralnih motiva, ili u prisne, intimne interijere građanskih stanova s rekvizitima uporabnih predmeta iz građanske svakodnevice poput igračaka i slično.

U prvu skupinu obiteljskih portreta spadaju česti primjeri paralelnog portretiranja supružnika. Poznati primjer je portret Ane i Miška Krešića, trgovaca iz Karlovca, koje je između 1852. i 1856. godine naslikao Vjekoslav Karas te koji se također čuvaju u Zbirci Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.[22] Takvi se portreti u paru, istovjetnih dimenzija, redovito opremaju identičnim reprezentativnim okvirima kako bi se naglasila njihova namjena promatranja kao umjetničke cjeline. Na istim su principima nastala i dva bidermajerska visokokvalitetna supružnička para nepoznatih autora u zbirci Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Prvi prikazuje Portret muškarca u ilirskoj uniformi (MG-712), a drugi Portret gospođe (MG-729) koji se osobito ističe svojom kvalitetom cjeline, detalja (ponovno nakita, cvjetnih motiva [ovoga puta u kosi], tretmana draperije, osobito krzna i prozirnoga vela, prikaza namještaja i knjižice s rukopisnim bilješkama položene na stolić na koji se portretirana oslanja) i psihološke karakterizacije. S obzirom na slikarski stil i povijesnu referencu na ilirski pokret, slike smo smjestili u drugu četvrtinu 19. stoljeća prema njegovoj sredini. Portreti su uokvireni u jednostavne, naglašeno geometrizirane, identične okvire s intarzijama i maksimalno pojednostavljenom ornamentikom, izvana pravokutne, prema obrubu sa slikom osmerokutne, prilagođena podokvira što je prema opservaciji mr. art. Petre Kursar, više konzervatorice – restauratorice NMMU-a, izrazito rijetko moguće vidjeti. Na poleđini muškarčeva portreta pronašli smo bilješku s naznakom vila Frapar 1969, a na poleđini gospođinog Kolekcija Frapar, Lovrana, br. 30. / 1968, koje se vjerojatno odnose na provenijenciju slika u villi Frappart u Lovranu i datum preuzimanja u Muzej. Također, u Knjizi inventara uz ove kataloške jedinice stoje zabilješke Lovrana / villa Frapar, odnosno Kolekcija Frapar.[23] Vila Frappart jedna je od najljepših rezidencijalnih vila u Lovranu. Dao ju je graditi od 1894. do 1904. godine bečki odvjetnik Michel Ruault Frappart (? – ?), sin poznatoga koreografa i plesača Bečke opere, Louisa Frapparta (1832. – 1921.), kojega je u grafici 1895. godine portretirao i naš Menci Clement Crnčić (1865. – 1930.) te koji je zajedno s Franzom Gaulom (1837. – 1906.), kostimografom Bečke dvorske opere, prema bajci u stihovima Friedricha Rückerta (1788. – 1866.) napisao scenarij za prvi hrvatski balet Jela Bele pl. Adamovića (1856. – 1934.), praizveden u Hrvatskom nacionalnom kazalištu u Zagrebu 1898. godine. Izvorno se vila zvala San Michaele i stajala je na osami. Vilu je projektirao Carl Seidl (1858. – 1936.) koji je često radio u Opatiji i Lovranu u ono vrijeme, a za njezin je projekt 1914. godine dobio državnu nagradu. Na poleđini gospođina portreta pronašli smo otisak Coller und CAIN Wien, vormalls V. Hall koji se vjerojatno odnosi na uramljivački obrt koji je sliku opremio. Drugi supružnički par predstavlja Portret gospođe i gospodina iz 1880. godine (MG-6531 i MG-6532), što smo detektirali prema teško uočljivoj ugrebanoj signaturi s datacijom u sredini uz desni rub slike na Portretu gospodina. Signatura pisanim slovima, nažalost, potpuno je nečitka, međutim godinu nastanka dvaju portreta uspjeli smo odgonetnuti. Riječ je o iznimno kvalitetno naslikanim bidermajerskim portretima, čija kasnija datacija odgovara čestim stilskim zaostacima u hrvatskoj umjetnosti tijekom 19. stoljeća. Portreti su sačuvani u lijepim pozlaćenim okvirima s ovalnim izrezom. Majstorski prikaz karaktera dvaju likova, gospodinova umorna i gospođina zamišljenog pogleda, vještog realističkog, gotovo naturalističkog prikaza, iznimne su odlike ovih slika. Slike su otkupljene od privatnog vlasnika iz Zagreba za 4.000,00 kuna.[24]

Dječji portreti također spadaju u podskupinu obiteljskog bidermajerskog portreta iz građanskih obitelji. Među njima izdvajamo izrazito lijepi bidermajer, dražesni Portret dječaka s prekriženim rukama (MG-53), naslikan do visine prsa, uspješno dočaranog, opuštenog stava i sanjivog pogleda, koji smo smjestili u drugu polovicu 19. stoljeća. Na poleđini okvira pronalazimo staru muzejsku naljepnicu na kojoj se kao autor navodi izvjesni Seethelner, o kojemu je nemoguće pronaći ikakve možebitne biografske podatke.[25] Vrijedan pažnje također je grupni, dječji portret većih dimenzija Troje djece (iz obitelji Stanković) (MG-56), datiran u prvu polovicu 19. stoljeća. Krutih pokreta i ponešto nezgrapnih proporcija manje je uspio od prethodnoga, međutim tipična bidermajerska cjelina ambijentirana u vrt s motivima flore i faune (bijeli golub kojega pridržava starija djevojčica odjevena u modru haljinu) unatoč nedostacima izrazito je dojmljiva. Ljupki prikaz Djevojčice iza crvene zavjese (MG-3073) prema djelomično čitljivom zapisu na poleđini platna slike rukopisom pisanim slovima na njemačkom jeziku kopija je originalne slike Ferdinanda Georga Waldmüllera (1793. – 1865.), bečkoga slikara klasicizma i bidermajera koji je izrazito utjecao na austrijske i hrvatske slikare 19. stoljeća, te prikazuje malenu groficu Elizabetu Batthyány (1820. – 1882.), kasnije udanu za grofa Karla (Dragutina) Draškovića (1873. – 1900.), poznatoga predstavnika rane fotografije u Hrvatskoj, osobito znanoga po svome prikazu zaustavljenog pokreta snimljenog iz različitih vizura na fotografijama Skok Stjepana Erdödyja iz 1894. godine, koja je bila redovito izlagana u postavu Zbirke Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.[26] Kopiju solidne likovne kvalitete, iako lišene Waldmüllerove izrazite virtuoznosti, prema teško čitljivom rukopisu izradio je Gustav Poša (1825. – 1900.) 1841. godine, požeški slikar bidermajera zanimljiva izraza i likovnog opusa, što smo nakon dugotrajnog dešifriranja oštećenoga zapisa konačno uspjeli odgonetnuti.[27]

Na granici romantičarskog i bidermajerskog izraza egzistiraju dva uspjela portreta: Portret muškarca (MG-57) iz prve polovice 19. stoljeća u ovalnom izrezu okvira te Portret djevojke (MG-2785) iz sredine 19. stoljeća, oba sanjarskih pogleda.[28] Ovaj hibridni spoj romantizma i bidermajera ne čudi s obzirom na to da se radi o dvije stilske tendencije koje se i kronološki preklapaju. Romantizam je obilježio europsku kulturnu povijest od 1790-ih do 1840-ih godina te je nasuprot klasicističkom načelu reda naglašavao slikovite i melankolične ugođaje, iracionalno, subjektivno i transcendentno te razvijao kult genija, heroja, prirode i iznimnosti.

Moderniji realizam, bliži posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, bilježimo na uspjelom, nimalo sentimentalnom Portretu Adolfa Vebera Tkalčevića (MG-339),[29] rađen divizionističkom tehnikom crtičastih poteza što stvara vibrantnu površinu platna karakterističnu za srednjoeuropsko slikarstvo prvenstveno simbolističkih nagnuća s prijelaza 19. na 20. stoljeće. Ponešto uglađeniji, iako vrlo kvalitetan realizam na portretu Grofa Julija Jankovića (MG-47), vjerojatno nešto ranije datacije iz trećega desetljeća 19. stoljeća s bilješkom upitne datacije na poleđini 1859. (?), zadržava ponešto romantičarske sentimentalnosti u impostaciji, izrazu i karakterizaciji lika.[30]

Izdvajamo i dva art déco portreta: Portret gospođe (MG-1189),[31] koji smo široko datirali na početak 20. stoljeća te Portret muškarca (MG-3079), kojemu smo uz teško čitljiv zapis pisanim slovima olovkom na njemačkom jeziku u donjem lijevom kutu slike s posvetom princezi Sofiji u najdubljem poštovanju i vjerojatan potpis poklanjatelja: Walth. Illser (?), pronašli preciznu dataciju njezina nastanka – 18. srpnja 1919. godine.[32] Naslikani pastelom na papiru, popularnom tehnikom portretiranja 1920-ih i 1930-ih koja potencira atmosferu lakoće sukladno duhu „ludih dvadesetih“, ovi su portreti stilom, tehnikom i ugođajem usporedivi s portretističkom produkcijom Otta Antonija (1892.–1959.) koju smo predstavili u NMMU-u izložbom 2020. godine.[33] Na njoj smo iščitali duh međuratnog vremena – hollywoodizaciju umjetničkoga izraza i eskapizam u svijet jazza između zatomljenih kriza i površinskog spektakla, čiji kontrapunkt predstavlja paralelno egzistiranje umjetnosti grupe Zemlja i fotografija Toše Dapca koji progovaraju o socijalnim nepravdama vremena, siromaštvu, životu sela i gradske periferije, životu društvenih skupina s margina društva.

Izričaj bliži avangardnim dodirima pronalazimo na slici Glava (MG-3136), vjerojatno s početka 20. stoljeća.[34] Zanimljiv kadar izdvojena prikaza glave u tričetvrt profilu do visine vrata, pod ovješenim klobukom koji radi dramatičnu, gotovo ekspresionističku sjenu na licu-maski, osobito očima, izrazito su sugestivna izražajna sredstva. Dojam potencira oblikovna i kromatska redukcija likovnog leksika u tamnom registru cjeline na kojoj se kontrastno, dramatski ističe rumeni rubac oko vrata, bjelina bjeloočnica u muškarčevu pogledu odlučno uperena u promatrača te ograničeni izvor svjetlosti u pozadini lika koji ga stavlja u dramatsko kontrasvjetlo.

Portret Andrije Milčinovića (1877. – 1937.) (MG-2317), naslikan vjerojatno oko sredine 20. stoljeća, reduktivnim izrazom, stilom kromatskog ekspresionizma s izrazito naglašenim, širokim potezom kistom i intenzivnim koloritom izdvajamo kao zanimljiv hommage našoj struci budući da je riječ o jednome od prvih kustosa zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, hrvatskom književniku i likovnom kritičaru čija psihološka novela sugestivna i simptomatična naslova Nejačići iz 1902. godine podastire obris, sudbinu i tragediju hrvatskoga intelektualca – unaprijed poraženog unatoč svim njegovim talentima.[35]

Fusnote

[7] Područje jugozapadne Njemačke.

[8] Riječ je o ciklusu pjesama Biedermaiers Liederlust objavljenih u satiričkom münchenskom listu Fliegende Blätter 1850. godine.

[9] Slika je restaurirana starinskom tehnikom restauracije na vosak., mr. art. Petra Kursar, viša konzervatorica – restauratorica NMMU-a, voditeljica Odjela konzervatorsko-restauratorskih poslova.

[10] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: Vjekoslav Karas, Portret Josipe Dadić, 1852.–1856., MG-74

[11] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 6.

[12] Isto, 187.

[13] Iva Galijan, Konzervatorsko-restauratorski radovi na štafelajnoj slici „Žena u plavoj haljini“, nepoznatog autora, iz Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu (Diplomski rad). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Akademija likovnih umjetnosti (2024). Preuzeto s https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:215:768649

[14] Isto, 12.

[15] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 6.; Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: N. N. / Ivan Zasche (?), Portret Josipa Jurja Strossmayera, sredina 19. stoljeća, MG-54

[16] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: Ivan Zasche, Portret starca, 1857., MG-64; Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: Ivan Zasche, Portret Julijane Koritić pl. Mrazovečke, sredina 19. stoljeća, MG-66

[17] Na poleđini slike na središnjoj letvi potpornoga drvenog križa stoji zapis rukopisom Savski Marof., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: N. N., Portret dostojanstvenika, četvrta četvrtina 19. stoljeća, MG-3051

[18] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga II (od MG-3000 do MG-6937), 1973., 1.–520., 6.

[19] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 188.

[20] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: N. N., Ferdo Rusan, sredina 19. stoljeća, MG-45; Portret svećenika (MG-3068) u inventar NMMU-a ušao je Rješenjem broj 86/1-23 Odlukom Galerijskog odbora 23. travnja 1973. Prethodno je bio zaveden u Knjizi KOMZA-e pod rednim brojem 116., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga II (od MG-3000 do MG-6937), 1973., 1.–520., 7.

[21] U Knjizi inventara NMMU-a uz ovu sliku stoji bilješka KOMZA 358/47-5.66, Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 5.

[22] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: Vjekoslav Karas, Portret Ane Krešić, 1852. – 1856., MG-77; Muzejska dokumentacija NMMU-a, Kataloške liste autora – Digitalna baza Modulor / M++: Vjekoslav Karas, Portret Miška Krešića, 1852. – 1856., MG-78

[23] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 67., 68.

[24] Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga II (od MG-3000 do MG-6937), 1973., 1.–520., 352.

[25] Slika je restaurirana staromodnom, zastarjelom tehnikom na vosak te zahtijeva suvremenu restauratorsku sanaciju., mr. art. Petra Kursar, viša konzervatorica – restauratorica NMMU-a, voditeljica Odjela konzervatorsko-restauratorskih poslova.

[26] Muzejska dokumentacija Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb (dalje MUO), Kataloške liste autora – Digitalna baza: Karlo (Dragutin) Drašković, Skok grofa Stjepana Erdödyja, 1894., MUO-044370; Karlo (Dragutin) Drašković, Skok grofa Stjepana Erdödyja, 1894., MUO-044369

[27] Slika je u Knjigu inventara NMMU-a ušla Rješenjem broj 86/1-73, Odlukom Galerijskog odbora 23. travnja 1973. Prethodno je bila zavedena pod rednim brojem 240 u Knjizi KOMZA-e; Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga II (od MG-3000 do MG-6937), 1973., 1.–520., 8.

[28] Portret muškarca (MG-57) restauriran je u periodu od 16. ožujka do 12. studenog 1953. godine., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 6.; Portret djevojke (MG-2785) darovala je Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti gospođa Elza Rukavina iz Zagreb, Darovnim ugovorom broj 91/2 od 20. veljače 1920. godine., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 261.

[29] Na poleđini slike, na podokviru pronalazimo naljepnicu s oznakom obrta: J. Lowy / Ecke Weihburggasse. Badberger Strasse nr. 15 / K, K. Hof-Photograph / Wien / K. K. Gartenbaugesellechaft.

[30] Slika je restaurirana u periodu od 16. ožujka do 12. studenog 1953. godine., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 5.

[31] Uz ovu katalošku jedinicu u Knjizi inventara pronalazimo zabilješku KOMZA T-47-7., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga I (od MG-1 do MG-2999), 1.–280., 67., 111.

[32] Zahvaljujem na pomoći s prijevodima zapisa na njemačkom jeziku prof. Asti Car, unuci dugogodišnje kustosice Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i povjesničarke umjetnosti, dr. sc. Anke Simić-Bulat (1899.–1987.).; Ova je slika u Knjigu inventara NMMU-a ušla Rješenjem broj 86/1-73, Odlukom Galerijskog odbora na dan 23. travnja 1973. Prethodno je bila zavedena pod rednim brojem 342 u Knjizi KOMZA-e., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga II (od MG-3000 do MG-6937), 1973., 1.–520., 8.

[33] Ivana Rončević Elezović, Dvije slike Otta Antoninija u fundusu Moderne galerije, Zagreb, katalog izložbe, (ur.) Ivana Rončević Elezović, Zagreb: Moderna galerija, 2020.

[34] Slika je u Knjigu inventara NMMU-a ušla Rješenjem broj 86/1-73, Odlukom Galerijskog odbora 23. travnja 1973. Prethodno je bila zavedena pod rednim brojem 1664 u Knjizi KOMZA-e., Muzejska dokumentacija NMMU-a, Knjiga inventara, Knjiga II (od MG-3000 do MG-6937), 1973., 1.–520., 14.

[35] Na poleđini slike istim je stilom prikazana modernistička mrtva priroda s motivom skromnoga jela na limenom tanjuru, položenom na hotimično izrezanom kadru stolca.

Povratak na Djela nepoznatih autora