Vladimir Becić, Vršidba I, 1935., Vršidba II, 1934.

Vladimir Becić

Vršidba I, 1935.
tuš, akvarel
480 mm x 615 mm
MG- 881

Vršidba II, 1934.
tuš, akvarel
479 mm x 621 mm
MG-888

Iako ova dva akvarela ne ulaze u antologijski opus Vladimira Becića, ipak začuđuje njihov izostanak iz memorije likovne javnosti. Tome je tako iz više razloga. Prvo, u historizaciji umjetnosti, štafelajna je slika uvijek imala prednost u odnosu na crtež, akvarel ili temperu. Kvaliteta se nečijih radova, naime, u stručnoj javnosti najčešće potvrđivala slikarstvom. Zatim, motivi prikazani na ovim akvarelima bili su obrađeni i na Becićevim slikama, pa istraživači vjerojatno nisu nalazili razloga za dodatni trud. I na kraju, „Vršidba I“ i „Vršidba II“ rijetko su izlagani i reproducirani radovi, pa nisu ni mogli pronaći put do stručne i šire javnosti.

Vladimir Becić jedan je od predstavnika modernističke ideje ‘čistog slikarstva’. Rođen je u Slavonskom Brodu 1886., a u Münchenu 1906. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti; 1909, odlazi u Pariz, no nakon nastupa na pariškom Jesenskom salonu vraća se u Hrvatsku i odlazi u Osijek. Sudjeluje u I. svjetskom ratu kao službeni ratni slikar srpske vojske, a nakon rata nastanjuje se u Blažuju kraj Sarajeva. Upravo iz tog perioda rada i života proizlazi Becićev interes za scene koje prikazuju seosku svakodnevicu. U svojoj osnovi, obje „Vršidbe“ pripadaju žanru pastorale. Bilo da je riječ o književnosti ili likovnoj umjetnosti, pastoralni je prizor tradicionalno prikazivao ljude u interakciji s prirodom, pri čemu je njihov odnos predstavljen kao harmoničan. Primjena je pastorale u modernoj umjetnosti, a osobito u hrvatskoj umjetnosti u periodu između dva svjetska rata određena regionalizmom i ruralizmom, fenomenima koji su jedno zemljopisno područje pretpostavljali drugom, a život na selu životu u gradu. Imajući u vidu Becićev period života u selu Blažuj, te njegovu, najkasnije od I. svjetskog rata snažno iskazanu naklonost ideologiji narodne, južnoslavenske kulture, možemo ustvrditi da su svi elementi ove pastoralne varijante prisutni na akvarelima. Becić, međutim, ne bi bio moderan slikar kada prizor ne bi nekako modernizirao. Oba akvarela tako pored seljaka prikazuju i vršalicu ili stroj koji odvaja sjeme od stabljike žita.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Vera i Mira, 1924.

Vladimir Becić
Vera i Mira, 1924.
ulje, platno
70 x 65 cm
MG-2348

Zajednički portret kćeri Vere i Mire paradigma je magičnorealističkog ostvarenja u kojem Vladimir Becić potencira metafizički smisao prizora. Živahnost djevojčica koje su se za očevu ljubav  umirile pozirati Becić naglašava modelirajući ih kao omekšane ‘kubične’ volumene koje pravilno raspoređuje unutar nedefiniranog i ogoljelog prostora.

Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886. – Zagreb, 1954.) likovno školovanje započeto u Crnčićevoj i Čikoševoj školi u Zagrebu nastavlja 1905. na münchenskoj Akademiji, u klasi Huga von Habermanna gdje tada stasava europska linija naše likovne moderne, naš Münchenski krug, koji, uz Becića, čine Kraljević, Račić i Herman. Studij nastavlja u Parizu, a od 1916. do 1918. radi kao ratni slikar i izvjestitelj s bojišnica. U poraću je u idiličnom bosanskom Blažuju potaknuo nastanak prve umjetničke kolonije u državi. Od povratka u Zagreb 1924. do umirovljenja 1947. predavao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. S Ljubom Babićem i Jerolimom Mišeom osnovao je 1930. Grupu trojice. Unutar poetike »čistoga slikarstva« Trojica teže mimetičkom pristupu i kolorizmu kao stilsko-morfološkom idealu. S Drugim svjetskim ratom Becićeva se impulzivnost smiruje, a tonska skala sužava. U posljednjim godinama stvaralaštva vraća se mladenačkim slikarskim idealnima i slika otvoreno sezanistički.

Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Vojnik, 1917.

Vladimir Becić
Vojnik, 1917.
akvarel na papiru
468 x 328 mm
MG-2130

Uz Josipa Račića, Miroslava Kraljevića i Oskara Hermana, Vladimir Becić spada u onu skupinu umjetnika koji su se početkom 20. stoljeća zalagali za principe tzv. „čistog slikarstva“. Becić, kao i Kraljević, najprije je upisao pravne znanosti, ali se kasnije opredjelio za umjetnost. U Münchenu je 1906. upisao Akademiju likovnih umjetnosti, a 1909. je otišao u Pariz gdje je upisao umjetničku školu La Grande Chaumière. Iste godine izlaže na pariškom Jesenskom salonu i slika nekoliko antologijskih slika, kao što su „Autoportret s polucilindrom“ i „Mrtva priroda“, no brzo se, već 1910. vraća u Osijek gdje su mu živjeli roditelji. Zbog umjetničkih i prijateljskih veza s Ivanom Meštrovićem - koji u Monarhiji početkom stoljeća figurira kao persona non grata zbog svog zalaganja za osnivanjem južnoslavenske države - vlasti mu onemogućavaju zapošljavanje, pa 1913., odlazi u Bitolu u Makedoniji (tada u južnoj Srbiji), gdje se zapošljava kao nastavnik crtanja. Početkom I. svjetskog rata, Becić se dobrovoljno pridružuje srpskoj vojsci s funkcijom ratnog slikara. Tijekom rata djeluje i kao ratni dopisnik za pariški visokotiražni časopis L'Illustration, pa s ratišta u Pariz šalje fotografije i ilustracije. Akvarel „Vojnik“ bio je objavljen u pariškom časopisu i vjerojatno je rađen na temelju fotografskog predloška.
Teško je u hrvatskoj umjetnosti naći tjeskobniji vojnički portret od ovoga. Becić nije prikazao ništa ekstremno – strah, bijes ili očaj; vojnikovo lice je mirno. Mirnoću prizora dodatno naglašavaju maslinasti tonovi šinjela i neutralna pozadina. Čak i šljem, iako naglašen svjetlom, više upućuje na lice, nego na samog sebe. Međutim, pravac vojnikovog pogleda i bjeloočnice koje mu se pritom otkrivaju – bjelina bjeloočnica najdramatičniji je moment prizora – unose u ovaj akvarel jednu određenu zamišljenost i zabrinutost svojstvenu svim ekstremnim ljudskim iskustvima, a osobito onima ratnim.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Djevojčica s lutkom, 1947.

Vladimir Becić
Djevojčica s lutkom, 1947.
ulje na šperploči
47,7 x 39,4 cm
MG-887

Vladimir Becić (1886. – 1954.) jedan je od najznačajnijih i najtrezvenijih slikarskih predstavnika münchenskog kruga te jedan od predvodnika hrvatskog modernog slikarstva. Od nekolicine stilskih transformacija najvažnija su razdoblja münchenskoga kruga i vrijeme novih realizama 1920-ih. U prvoj fazi Akademije (1906. – 1909.), i poslije, Becić prenosi značajke tradicije i novoga, suvremenoga akademizma (H. von Habermanna), osebujnog realizma W. Leibla, kao i E. Manetovu rekapitulaciju Goyina i Velasquezova slikarstva. To se odražava u konstruktivnom i plastičnom stavu prema slici (Hrast, 1907., Autoportret s polucilindrom, 1909., Mrtva priroda, 1909.). Becić tada stvara minimalnim slikarskim sredstvima na način čistog slikarstva u suženoj, gotovo, akromatskoj gami. Prvi je hrvatski slikar koji tragom modernosti usvaja strukturu poteza – faseta P. Cézannea isprobavajući njegove tehnike u nizu pejzaža (Jablanovi, 1911.). Time prihvaća moderni izraz. Tijekom Velikoga rata 1916. – 1918. bio je ratni fotograf, reporter i ilustrator, a u Blažujskoj fazi od 1919. usvaja novim realizmima monumentalni neoklasicizam (Planinski pejzaž s potokom, 1923.). Od 1924. do 1947. radi kao profesor na ALU-Zagreb, a od 1929. djeluje u Grupi trojice gdje je zaokupljen koloristički izvedenim bosanskim i dalmatinskim krajolikom te žanr-scenama (Dječak s kukuruzom, 1937.). Djelo Djevojčica s lutkom (1947.) jedan je od tipičnih primjera u kojima Becić, zaokupljen motivom žanr- scene, zagasitim tonovima prikazuje djevojčicu koja sjedi s lutkom u krilu. Intimnu atmosferu igre u vlastitom domu, upotpunjuje opuštenim položajem tijela djevojčice. Potenciranjem sramežljiva pogleda upućuje promatrača na sentimentalni povratak u djetinjstvo.
Izlagao je na mnogobrojnim izložbama, a retrospektivne izložbe priređene su mu 1984. (Umjetnički paviljon) i 2018. (Galerija Klovićevi dvori). Od 1934. redoviti je član tadašnje JAZU.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Vladimir Becić, Seljanka, 1926.

Vladimir Becić
Seljanka, 1926.
ulje, platno
170 x 88 cm
MG-5885

Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886. – Zagreb, 1954.) slikarski nauk isprva uči u privatnoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije da bi 1905. upisao u münchensku Akademiji u klasi Huga von Habermanna, gdje s kolegama Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem i Oskarom Hermanom čini tzv. Münchenski krug slikara koji postavlja temelje za razvoj moderne umjetnosti u Hrvatskoj. Uskoro odlazi u Parizu, (1909.) gdje se usavršava na Académie de la Grande Chaumière, a istovremeno radi kao crtač za časopis Le Rire i izlaže na pariškom Salon d'Automne. Prvi svjetski rat provodi kao dragovoljac na solunskom ratištu, a po završetku rata, od 1915. djeluje kao ratni dopisnik, fotograf i ilustrator za časopis L'ilustration.
Nastanivši se s obitelji u Blažuju, 1919. osniva prvu umjetničku koloniju sa slikarima Vilkom Šeferovom i Karlom Mijićem, gdje ostaje do 1923., kada odlazi u Zagreb kako bi prihvatio posao na Akademiji gdje djeluje do umirovljenja 1947.
Početkom 20-ih godina u Becićevu slikarstvu primjećujemo promjenu prema naglašenijoj čistoći izraza i plastičnosti volumena koju gradi reduciranom paletom zemljanih nijansi smeđih, oker, narančastih i crvenih boja. Sve je značajnija uloga boje i vidimo jasan trag slikareva potpisa. Česti su prikazi monumentalnih ženskih figura i aktova u pejzažu poput Seljanke koja predstavlja vrhunac ostvarenja vrijednosti u smislu interpretacije volumena ženskog poluakta.

Tekst: Marta Radman, pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Planinski pejzaž s potokom, 1923.

Vladimir Becić
Planinski pejzaž s potokom, 1923.
ulje, platno
100 x 120 cm
MG-879

Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886. – Zagreb, 1954.) započinje obrazovanje u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Nedugo potom 1905. odlazi u München gdje studira na Akademiji u klasi Huga von Habermanna gdje s kolegama Miroslavom Kraljevićem, Josipom Račićem i Oskarom Hermanom čini Münchenski krug slikara. Od 1910. boravi u Parizu, usavršava se Académie de la Grande Chaumière, radi kao crtač za časopis Le Rire i izlaže na jesenskom salonu. Odlazi u Prvi svjetski rat kao dragovoljac i postaje ratni dopisnik, fotograf i ilustrator za časopis L'ilustration.
Po završetku rata osniva umjetničku koloniju u Blažuju uz kolege Vilka Šeferova i Karla Mijića. Koloniji koja je djelovala do 1923. Blažuj je bio samo boravišna lokacija, a slikari su u potrazi za motivima putovali krasnim krajolikom ispod Bjelašnice. Pejzaže grade čistim volumenima, naglašavajući plastičnost oblika i ulogu boje u njihovu oblikovanju. Vladimir Becić predavao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1923. do 1947.
Becićevo slikarstvo 20-ih godina karakterizira krajobrazna motivika, blažujski pejzaži, ženski likovi često aktovi u pejzažu te mrtve prirode. Planinski pejzaž s potokom odiše pročišćenim likovnim jezikom, a reducirana paleta smeđih, žutih, crvenih i narančastih boja i njihovih nijansi omogućava mu gradnju dubokog volumena i jasno artikuliranih detalja prikaza, istovremeno postižući magični, otuđeni, apatični ugođaj.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Vladimir Becić, Ženski akt s novinama (U atelijeru), 1907.

Vladimir Becić
(1886.-1954.)
Ženski akt s novinama (U atelijeru), 1907.
ulje / platno
100 x 85 cm
MG-850

Vladimir Becić (1886.–1954.) polazio je u Zagrebu privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Poput Miroslava Kraljevića, i on prekida studij prava te 1905. godine odlazi u München studirati slikarstvo. Ondje, između ostaloga, upisuje slikarsku klasu kod Huga von Habermanna, gdje se između 1905. i 1910. godine kreću i Račić, Kraljević i Herman (Minhenski krug). U Pariz odlazi 1909. godine i upisuje Académie da la Grande Chaumière. Tijekom duga života kretao se prostorima od Zagreba, Osijeka, Beograda, Bitolja do Blažuja kod Sarajeva, gdje gradi i atelijer. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao dopisnik i ratni slikar časopisa L’Illustration na solunskom frontu.
Becićevo se slikarstvo kretalo u rasponu od minhenskog realizma, ekspresionizma i cézanneizma, preko magičnog do kolorističkog realizma.
Temi modela u atelijeru na slici Ženski akt s novinama (U atelieru) iz 1907. godine, uvođenje motiva raširenih, velikih novina u središtu desne polovice slike pridaje izrazito moderan prizvuk. Čin čitanja tiska, kao tekovine moderne civilizacije, nameće se tako kao alternativna, jednako vrijedna tema onoj navedenoj u naslovu samoga djela. Smješteni u interijeru atelijera, ženski akt, čiji se odraz glave oslonjene na ruku zrcali u pozadinskom ogledalu, i pas sklupčan uz njezina stopala, zajednjo s motivom novina čine središnji pravokutnik kompozicije. Slikani dugim, vidljivim potezom kista, u tamnoj gami boja oblici posjeduju jasnu, tipično becićevsku geometričnost kao poveznicu sa cézanneizmom “Minhenovaca”.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Vladimir Becić, Rogotin, 1937.

 

Vladimir Becić
Rogotin, 1937.
ulje, platno
60 x 81 cm
MG-866

Vladimir Becić je slikar koji uz Miroslava Kraljevića i Josipa Račića pripada prvoj generaciji umjetnika koji su na početku 20. stoljeća ispred tadašnjeg hrvatskog slikarstva postavili prefiks moderno. Rođen u Slavonskom Brodu 1886., Becić započinje svoje likovno školovanje u privatnoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije u Zagrebu. U München odlazi 1905. gdje upoznaje spomenute kolege, te iz njihova druženja kasnije će se formirati tzv. münchenski krug (po nekim izvorima tom krugu pripadao je i Oskar Herman) i postati okosnicom modernog pokreta u hrvatskom slikarstvu. Godine 1909. Becić odlazi u Pariz i upisuje se na Académie de la Grande Chaumière gdje je nastavio svoje likovno obrazovanje. Od 1916. do 1918. radi za pariški L´Illustration kao ratni slikar i izvjestitelj s bojišnica Prvog svjetskog rata. U Zagreb se vraća 1924. i zapošljava se kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Početkom trećeg desetljeća 20. st. Becić, skupa s Ljubom Babićem i Jerolimom Miše, formira Grupu trojice. Iako je svaki član grupe imao svoj specifičan likovni izraz, dodirne točke umjetnici su pronašli u regionalnim, odnosno zavičajnim karakteristikama određenih podneblja. Osim tematski, grupa umjetnika pronašla je i stilske dodirne točke od kojih se najviše izdvaja „koloristički realizam“ kojega karakterizira svijetli tonsko koloristički pristup. Slika Rogotin, iako kronološki nastaje nakon raspuštanja grupe 1935, predstavlja provođenje spomenutih tendencija u djelo. Zaljev, okolna vegetacija i barke prikazani su u dinamičnom međuodnosu, dok kuće u pozadini živoj prirodi čine statični kontrapunkt.
Vladimir Becić ostaje profesor na zagrebačkoj Akademiji sve do 1947. Već 1905. izlagao je na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti, a tijekom života u Parizu, Zagrebu, Osijeku te na 21.bijenalu u Veneciji. Umire 1954. u Zagrebu.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti© Nacionalni Muzej Moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Mrtva priroda, 1909.

Vladimir Becić
(1886.–1954.)
Mrtva priroda, 1909.
ulje na platnu
52 x 65 cm
MG-893

Vladimir Becić (1886.–1954.) polazio je u Zagrebu privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Prekinuvši studij prava, 1905. godine odlazi u München i pohađa privatni slikarski tečaj Heinricha Knirra. Upisavši Akademiju 1906. godine, završava tečaj crtanja kod Ludwiga von Hertericha te upisuje slikarsku klasu kod Huga von Habermanna, gdje se između 1905. i 1910. godine kreću i Račić, Kraljević i Herman (Minhenski krug). U Pariz odlazi 1909. godine i upisuje Académie da la Grande Chaumière te crta za časoppis Le Rire. Od 1910. Godine boravi u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Bitolju. Razdoblje od 1916. do 1918. godine provodi na solunskom frontu kao dopisnik i ratni slikar časopisa L’Illustration. Po završetku rata odlazi u Blažuj kod Sarajeva, gdje gradi atelijer i slika kolorističkim realizmom pejzaže, portrete i prizore iz svakodnevnog seosokog života. Tijekom 1920-ih kratko slika i u stilu magičnog realizma, da bi se u Grupi trojice od 1929. godine ponovno okrenuo kolorističkom realizmu portreta, pejzaža i prizora iz pučke svakodnevice. Značajna je Becićeva djelatnost kao profesora na zagrebačkoj Akademiji te članstvo u JAZU.

Mrtva priroda iz 1909. godine slikana minhenskim, zagasitim koloritom dobar je primjer primjene postavki sezanizma. Oblici kruha, voća i vrča prikazani na okruglom stolu prekrivenom jednostavnim, bijelim stoljnjakom jasno ukazuju na svoj predložak u geometrijskim tijelima valjka i kugle. Horizontalna kompozicija je jednostavna i sastoji se iz tri glavna dijela: donju polovicu slike zauzima prikaz površine stola, gornju polovicu siva pozadina, a središnji dio motiv mrtve prirode položen na stol.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, izložba u Taktilnoj galeriji MG u povodu 130. obljetnice rođenja slikara

 

 

 

U povodu 130. obljetnice rođenja hrvatskog slikara Vladimira Becića (1886. – 1954.) u Taktilnoj galeriji MG smještenoj na reprezentativnom prvom katu Vranyczanyjeve palače, 6. rujna predstavljena je umjetnikova slika iz fundusa Moderne galerije, Dječak s kukuruzom, iz 1937.

Taktilna galerija MG prva je multisenzorna galerija namijenjena slijepim i slabovidnim osobama u ovom dijelu Europe, a čini važan dio stalnog postava Moderne galerije. Smještena je u posebnom odjeljku prvog kata Galerije, uređenom za razgledanje dodirom i zvukom, u kojem se izmjenjuju izložbe s kapitalnim djelima hrvatskog slikarstva i kiparstva od 19.stoljeća do danas. Audio vodiči, taktilni dijagrami te legende na Brailleovu pismu, izloženi uz originalna djela i objedinjeni u pratećim katalozima,kompendij su pomagala kojima Moderna galerija i Nataša Jovičić, autorica ove inovativne metodologije,hrvatsku likovnu umjetnost novijeg doba izlažu na ogled svima. Slijepim i slabovidnim osobama u Taktilnoj galeriji MG omogućeno je bilo u sadržajnom i oblikovnom smislu vidjeti sliku i prepoznati skulpturu, rječju doživjeti umjetničko djelo.

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Skip to content