Oznaka: Vjekoslav Parać

Vjekoslav Parać, Kavana „La Coupole“, 1931.

Vjekoslav Parać
Kavana „La Coupole“, 1931.
ulje na platnu
46 x 60,8 cm
MG-1690

Vjekoslav Parać treptavim prizorom iz pariške Kavane „La Coupole“ živo dočarava blještavu atmosferu suvremenog velegrada iz 1931. Mladi se umjetnik već u Zagrebu ostavio Cézannea, a ovako zaustavljeni trenutak svjedoči da se i u Parizu umjesto u Picassa ili nadrealiste pouzdao isključivo u svoje oko i svoj kist. Parać svoj neposredni doživljaj atmosfere pariške kavane bilježi s puno svježine i duha, slobodnom i treperavom bojom, bez konstruiranja. Parać stvaran prizor pun života, ali i blage ironije ostvaruje sitnim, rasplesanim mrljama renoirovskpg podrijetla.
Vjekoslav Parać (Solin, 1904. – Zagreb, 1986.) je slikarstvo diplomirao u Zagrebu 1926. u klasi Ljube Babića. Kao stipendist francuske vlade u Parizu se od 1929. do 1931. usavršavao kod Friesza i Lhotea. Od nekolicine naših umjetnika koju sreće u Parizu na Paraća je osobito utjecao Juraj Plančić koji već 1930. umire. Uz rane impresionističke utjecaje, Paraćev se opus ubraja u kompozicijski odmjereni realizam mediteranskog likovnog kruga. U ratno se doba priključio partizanima, a u poraću je vodio Galeriju umjetnina u Splitu. Od 1950. je živio u Zagrebu, predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti i intenzivno stvarao, poglavito jednostavne kompozicije u snažnom kolorizmu. Tematski su najvažniji Paraćevi prizori iz rodnoga kraja, dalmatinski krajolici, motivi iz života težaka i povijesti pomorstva te mrtve prirode. Bavio se i fresko slikarstvom, crtežom, grafikom i scenografijom.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Parać, Dinja, 1932.

Vjekoslav Parać
Dinja, 1932.
ulje, platno
28 x 36,5 cm
MG-1684

Nakon što je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926. (klasa Ljubo Babić), Parać odlazi kao stipendist na usavršavanje u Pariz (1929.-31.) kod poznatog učitelja i kubističkog slikara Andréa Lhotea. Kubističke tendencije imale su minimalan utjecaj na mladog i talentiranog slikara, koji je svoj modus operandi utjelovio u maniri francuskih velikana s kraja 19.st.( Claude Monet, Pierre Renoir). Slika Dinja pripada seriji mrtvih priroda koje je Parać naslikao tijekom 30-ih godina 20. st. (ovoj seriji radova pripada i slika Cipal na tanjuru). Impresionistički i post impresionistički utjecaj vidljiv je u načinu na koji umjetnik tretira samu scenu. Iako statična i uhvaćena u trenutku, scena je vibrantna. Nepravilni potezi kista i korištenje tehnike „obojenih mrlja“ stvara dojam prožimanja dnevne i umjetne svjetlosti (koloristički svjetliji dijelovi slike) . Ujedno se zamućuje granica između prednjeg plana kompozicije (stol) i pozadine (zid prostorije), a realni prikaz sobe prelazi u potpunu impresiju. Sama dinja, kao glavni element kompozicije prikazana je realistično, bez ikakvog stilskog uljepšavanja. Parać se 1935. zaputio u Rim na umjetničku akademiju (Academia di Belle Arti) kako bi naučio temelje fresko slikarstva. Nakon školovanja u Rimu vraća se u rodni kraj gdje izvodi freske u crkvama na Klisu i u Solinu. Život dalmatinskog težaka zamijenjen je monumentalnim i „epskim“ freskama biblijske tematike. Kao profesor radi na zagrebačkoj Akademiji od 1950.-1972. Punopravni član JAZU (danas Hazu) postaje 1973. Uz slikarstvo bavio se grafikom te izradom scenografije. Dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1975.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Parać, U Parku, 1930.

Vjekoslav Parać
(1904.-1986.)
U Parku, 1930.
akvarel/papir
182 x 147 mm
MG-1688

„Koji put me uprav spopadne strast da radim, ali to sve traje dok ne izađem na boulevard. A onda automobili, elektrika, cure, sav onaj život, jurnjava rastjera i zadnju pomisao da bi slikao.“, tako iz Pariza piše Parać prijatelju u Hrvatsku. Doći u Pariz, za mnoge je europske umjetnike, barem do druge polovice 20. stoljeća, bio izniman događaj, a osobito za umjetnike i umjetnice koji su dolazili s rubnih područja Europe. Vjekoslav Parać pripada toj vrsti umjetnika. Rođen je 1904. u Solinu u Dalmaciji; zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 1922., a 1929. kao stipendist vlade Kraljevine SHS odlazi u Parizu u kojem ostaje dvije godine.

Sve se češće služi crtežom i akvarelom, pokušavajući nekako „uhvatiti“, to jest prikazati motive koji ga toliko opčinjavaju: ulica, trgovi, noćni klubovi, poznanici, riječju – velegradski život. Ako se i pojavi neka tradicionalna tema poput mrtve prirode, Parać će ju inscenirati ispred prozora koji gleda na grad. Crtež „U parku“ možda najbolje ukazuje na ono što Paraća tada zaokuplja: kako, naime, slikarskim sredstvima prikazati svakodnevne doživljaje stanovnika velegrada? Sve je na ovom crtežu podređeno prolaznom trenutku: prvo skica tušem koja grubo definira scenu, svećenika, muškarca s psom, ljude na klupi, drveće, a zatim dorada bojom koja ne služi ničemu drugom osim da naglasi ono što je tušom brzo skicirano. Tuš i akvarel, te način na koji ih Parać rabi sjajno korespondiraju s dojmom kretanja, točnije mimoilaženja koje Parać postiže figurama svećenika i muškarca s psom. Da bi dočarao ovu svakodnevnu, tipično gradsku senzaciju, Parać će odbaciti zakon perspektivnog skraćenja: svećenik, iako bliži našem pogledu, znatno je manji od muškarca s psom iza njega. Kakogod, osjećaj kretanja i dalje postoji, a jedan neznatan trenutak u životu grada je ostao zabilježen.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Parać, Cipal na tanjuru, 1932.

Vjekoslav Parać
Cipal na tanjuru, 1932.
ulje, platno
27.2 x 34.5 cm
MG-1683

Vjekoslav Parać je primjetnim utjecajem impresionističkog i post impresionističkog esteskog koda obilježen kao „učenik francuske škole“ (Ecole de Paris). Slika Cipal na tanjuru predstavlja svojevrsni anakronizam unutar europskog slikarstva 30-ih godina 20. st, ali korespondira sa slikarskim tendencijama unutar hrvatskog kulturnog kruga. Nakon što je završio akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926. (klasa Ljubo Babić), Parać odlazi na usavršavanje u Pariz (1929. - 31.) kod poznatog učitelja i kubističkog slikara Andréa Lhote. Kubističke tendencije imale su minimalan utjecaj na mladog i talentiranog slikara, koji je svoj modus operandi utjelovio u maniri francuskih velikana s kraja 19. st. (Claude Monet, Pierre - Auguste Renoir).

Po povratku u svoju rodni Solin, Parać scene pariškog metropolitanskog života zamjenjuje dalmatinskim pejzažima, mrtvim prirodama i scenama iz ribarskog života. Cipal na tanjuru je izrazito lokalna tema, ali izvedbom ona je odraz francuskog usavršavanja. Riba na tanjuru postavljena je u centru kompozicije i predstavlja jedini fokus slike. Pastozan sloj boje, upotpunjen stupnjevanjem hladnih nijansi u pozadini kompozicije dodatno izdvajaju motiv ribe i tanjura od ostatka kompozicije. Scena je statična, riječ je o mrtvoj prirodi, ali naučene postavke postimpresionizma pridonose vibrantnoj noti cjelokupnog dojma.

1935. Parać se zaputio u Rim na Academia di Belle Arti kako bi naučio temelje fresko slikarstva. Nakon školovanja u Rimu vraća se u rodni kraj gdje izvodi freske u crkvama na Klisu i u Solinu. Život dalmatinskog težaka zamijenio je monumentalnim i „epskim“ freskama biblijske tematike. Kao profesor radi na zagrebačkoj Akademiji od 1950.-1972. Punopravni član JAZU (danas HAZU) postaje 1973. Uz slikarstvo bavio se grafikom te izradom scenografije. Dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1975.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content