Vladimir Becić
Vera i Mira, 1924.
ulje, platno
70 x 65 cm
MG-2348
Zajednički portret kćeri Vere i Mire paradigma je magičnorealističkog ostvarenja u kojem Vladimir Becić potencira metafizički smisao prizora. Živahnost djevojčica koje su se za očevu ljubav umirile pozirati Becić naglašava modelirajući ih kao omekšane ‘kubične’ volumene koje pravilno raspoređuje unutar nedefiniranog i ogoljelog prostora.
Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886. – Zagreb, 1954.) likovno školovanje započeto u Crnčićevoj i Čikoševoj školi u Zagrebu nastavlja 1905. na münchenskoj Akademiji, u klasi Huga von Habermanna gdje tada stasava europska linija naše likovne moderne, naš Münchenski krug, koji, uz Becića, čine Kraljević, Račić i Herman. Studij nastavlja u Parizu, a od 1916. do 1918. radi kao ratni slikar i izvjestitelj s bojišnica. U poraću je u idiličnom bosanskom Blažuju potaknuo nastanak prve umjetničke kolonije u državi. Od povratka u Zagreb 1924. do umirovljenja 1947. predavao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. S Ljubom Babićem i Jerolimom Mišeom osnovao je 1930. Grupu trojice. Unutar poetike »čistoga slikarstva« Trojica teže mimetičkom pristupu i kolorizmu kao stilsko-morfološkom idealu. S Drugim svjetskim ratom Becićeva se impulzivnost smiruje, a tonska skala sužava. U posljednjim godinama stvaralaštva vraća se mladenačkim slikarskim idealnima i slika otvoreno sezanistički.
Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb