Oznaka: Vanja Radauš

Vanja Radauš, iz ciklusa „Dance macabre“ (crtež br. 43), 1936-1939.

Vanja Radauš
iz ciklusa „Dance macabre“ (crtež br. 43), 1936-1939.
lavirani tuš / kist na papiru
437 x 302 mm
MG-2722

Možda niti jedan drugi hrvatski umjetnik nije tako sustavno prikazivao ratna stradanja, kao što je to činio Vanja Radauš. Ovdje donosimo dva crteža iz ciklusa Dance Macabre nadahnutog Španjolskim građanskim ratom, dva prizora na koja se može gledati i kao na gorki komentar oba velika svjetska rata. Još je desetljećima nakon II. svjetskog rata, što kroz serije crteža, što kroz kiparske cikluse, Radauš bio zaokupljen prikazivanjem ratnog užasa. Rođen je 1906. u Vinkovcima, a kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti završio je 1930. Kao svi nadareni umjetnici u periodu između dva svjetska rata boravi u Parizu, a 1932. se priključio umjetničkoj grupi „Zemlja“. Spomenik palim hrvatskim vojnicima u I. svjetskom ratu, koji je postavljen na zagrebačkom Mirogoju, Radauš radi 1939.. U obradi skulpture, zamjetan je utjecaj Ivana Meštrovića (njegovog nekadašnjeg profesora na zagrebačkoj akademiji), ponajviše kroz tretman kršćanske teme „Pietà“. U dvorištu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, pak, stoji još jedan spomenik kojim je Radauš pokušao predočiti ljudska stradanja u I. svjetskom ratu. Riječ je o spomeniku „Ranjenik“ s kojim Radauš ponavlja motiv padajuće ljudske figure. Motiv klonulosti trajan je motiv u Radauševoj umjetnosti, a vidimo ga i na crtežima. U crtežima se pojavljuje još jedan Radaušu omiljeni motiv – ljudska lubanja kao univerzalni simbol ljudske prolaznosti.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Ženski torzo, 1934.

Vanja Radauš
(1906. – 1975.)
Ženski torzo, 1934.
lijevanje, bronca
58 x 17,5 x 25 cm
MG-1375

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. U više navrata je boravio u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od 1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga skupini Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine. Programska načela ove socijalne angažirane grupe ostati će njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima. Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (A. Hebranga 1, Zagreb).
Snažni ženski akt je dramatično svinut, skoro do točke pada. S izvijenom je glavom zabačenom prema lijevom ramenu i leđima. Dramatično bolan izraz vapaja na licu i do nadlaktica grubo otrgnute i odrezane ruke doprinose dramatičnosti i ekspresivnosti u izražavanju egzistencijalne nemoći.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Muški torzo, 1934.

Vanja Radauš
Muški torzo, 1934.
bronca / lijevanje
84 x 29 x 21,5 cm
MG-1376

Hrvatski akademik Vanja Radauš (1906.–1975.) školovan je u Zagrebu i Parizu te je tijekom razdoblja od 1932. do 1934. godine bio član društveno angažirane grupe Zemlja, koja je djelovala od 1929. do 1935. godine kada je rad udruženja zakonski zabranjen. Bavio se pedagoškim radom na Državnoj obrtnoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vanja Radauš bio je osebujna umjetnička ličnost. Njegova specifična skulptura obilježena je izrazitom ekspresivnošću i nadrealističkim obilježjima bizarnog svijeta motiva iz mašte.
Radaušev Muški torzo iz 1934. godine nastao je kao pandan Ženskom torzu iz iste godine, oba u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o ekspresivnim aktovima, dramatičnog naboja naglašenog bolno izvijenom pozom i grčem tijela. Bizarnost i nadrealnost dojma potencirana je hotimično krnjim prikazom ljudske figure (obezglavljenost i izostanak ruku muškog lika te istovjetan rez ispod ramena u žene, neprirodno tordirane tjelesne osi te unazad i u stranu zabačene glave).

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Skulptura 36, 1968.

Vanja Radauš
Skulptura 36, 1968.
bronca / lijevanje
71 x 54 x 22 cm
MG-2657

Hrvatski akademik Vanja Radauš (1906.–1975.) školovan je u Zagrebu i Parizu te je tijekom razdoblja od 1932. do 1934. godine bio član društveno angažirane grupe Zemlja, koja je djelovala od 1929. do 1935. godine kada je rad udruženja zakonski zabranjen. Bavio se pedagoškim radom na Državnoj obrtnoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je osebujna umjetnička ličnost. Njegova specifična skulptura obilježena je izrazitom ekspresivnošću i nadrealističkim obilježjima bizarnog svijeta motiva iz mašte.
Krajem 1960-ih godina Vanja Radauš između ostaloga istražuje apstraktnu formu takozvanih 'čistih oblika'. Tada nastaju kolaži na tragu Exata i Novih tendencija, a u Skulpturi 36 primjerice iščitavamo ondulatne forme bakićevske apstrakcije u kombinaciji s grubom, hrapavom teksturom Dušana Džamonje. Stilski i izražajno potpuno odvojen od ostatka njegova opusa i prepoznatljiva rukopisa, ovom je segmentu Radauševa stvaralaštva tadašnja likovna kritika pronašla niz nedostataka.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Tifusar, 1957.

Vanja Radauš
(1906 – 1975)
Tifusar, 1957.
bronca
56 x 56.5 x 27 cm
MG-2301

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. Boravio je u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od  1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga udruženju Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine i čija će programska načela ostati njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima.  Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Moderne Galerije. Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943.), skulptorskim tretmanom površine naglašene izražajnosti i asocijativnosti, zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu.
Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb