O uzvišenom i suptilnom: slikarstvo Aleksandre Popović
Ako sve što čini vidljivi svijet koji nije stvorio čovjek svedemo na dva elementa koji, prema našim znanstvenim spoznajama, predstavljaju početak formiranja planeta Zemlje i od kojih polaze oni mitovi koji poznaju "creator-a mundi", tada ostaju samo voda ("iskonsko more") i - nužno - stijena koje ga oblikuju; to jest, ono kruto, čvrsto, naizgled nepromjenjivo, koje se doduše pod utjecajem vode može raspasti, promijeniti oblik, osipati i biti otpuhano; i ono mekano, tekuće, stalno promjenjivo u svojoj pojavi, ali koje također može osloboditi ogromnu količinu energije kada se počne kretati ili čak udari u prepreku.
Oboje možemo doživjeti taktilno, a time i haptički, stoga nije slučajnost što je Aleksandra Popović svoju umjetničku karijeru započela u oblikovanju plastike. No slijedeći svoj talent, uskoro se okrenula slikanju, što znači: svjetlu bez kojeg nismo mogli vidjeti ništa. Uz vodu i stijenu, to je treći element kojem se posvetila. I to je jedno posebno svjetlo.
Kad slika planine, to nisu ljupki zeleni brežuljci koji blijede u plavoj daljini, već krševita stijena visokih planina, zamotana u smrznutu vodu - čisti led, svjetlucavi snijeg i sjajni glečeri. Kad slika vodu, to nisu "morski pejzaži" u kojima se naš pogled usmjerava i oslanja na liniju horizonta, već optička mreža od vode, kamenja, algi i lišajeva, kojoj sunčeva svjetlost daje vrtoglavi pokret i iz koje u našoj mašti nastaje pjev sirena. Čini se da svjetlo na slikama Aleksandre Popović nikad nema svoj izvor izvan subjekta, već da živi u njemu, da iz njega sija bez sjena. A budući da se njezine slike sastoje samo od boje, svjetlo i boje stapaju se u jedno.
Svi smo se nekad našli uz rub vodene površine i prepustili se ovoj igri elemenata. Takve utiske o prirodi volimo pretočiti u metafore kako bismo ih učinili jasnijima za naše misli i jezično razumljivima. Ali elementi se ne "igraju", sunčeva svjetlost ne "pleše", a klokotanje vode ili ritam valova ništa "ne pričaju". Nije nam lako, ali kad se odvojimo od svega što već znamo, onoga što smo pročitali i čuli, tada u prirodi ne vidimo ništa osim boja. One čine srž slikarstva.
Njegov najveći izazov, međutim, oduvijek je bio uhvatiti ono nematerijalno, koje nam omogućuje da uopće vidimo boje: svjetlost. To se uspjelo postići tek fotografijom, jer pritom svjetlost sama stvara sliku. I kao što se slikari koriste fotografijom već 170 godina, Popović je također koristi za hvatanje vlastitih motiva u određenom trenutku. Jer uljanim se bojama na štafelaju na otvorenom ne mogu naslikati ni planine ni more. Tek se u ateljeu ti motivi estetski raspoređuju na platnu na takav način da nastaje slika koja nadilazi stvarnost, koju svjetlost sama nikada ne bi mogla stvoriti.
Od romantike prevladava stav da priroda može odražavati naša raspoloženja jer je antiteza kulturi. Ova dijalektička koncepcija umjetnosti i prirode bila je osnova za uzlet slikarstva, koje je u 19. stoljeću započelo impresionizmom raspoloženja, a završilo u 20. stoljeću apstraktnim ekspresionizmom. Od tada je slikanje nekoliko puta proglašeno mrtvim, ali bez posljedica. Danas ljudsku kulturu, uključujući njezine razorne posljedice, razumijemo manje kao antitezu prirode, a više kao način na koji se s njom nosimo. Priroda više nije ono drugo što treba osvojiti, nije skladna ili divlja, već je jednostavno ono što je i bez nas, ali je nešto od čega ne možemo pobjeći jer nam je potrebno. Borbu čovjeka protiv prirode zamijenila je borba za prirodu.
Slikarstvo i kiparstvo umjetnost su koja ne može pobjeći od prirode, za razliku od crteža - u prirodi ne postoji crta, već boje i oblici, a oboje je temelj naših elementarnih osjetilnih iskustava. Aleksandra Popović ima sposobnost rastvaranja oblika - iz kojih smo naučili sastaviti svijet - u boje, i tako učiniti svijet u bojama novim iskustvom. S velikim zanosom i s puno upornosti radi na njihovom usavršavanju, za što postoji samo nekoliko velikih uzora, poput Thomasa Endera, Paula Cezannea ili Gerharda Richtera. Slike Aleksandre Popović, nastale od mnogih slojeva uljane boje u dugotrajnom postupku, uzvišene (engl. subtile) su i suptilne (engl. subtle). Fotografija istih slikovnih objekata naš bi pogled nastojala ispitati, prikazano takoreći izmjestiti kako bi ga mogla dočarati. Slikarstvo Aleksandre Popović, s druge strane, zahtijeva od nas pogled koji uranja u sliku - ako želimo doći do podrijetla naslikanog: vode, svjetla, života.
Peter Zawrel, predgovor u katalogu izložbe Aleksandra Popović, Uzvišeno i suptilno / Subtile & Subtle
Reprodukcije: Aleksandra Popović, Sraz, 2021., ulje/platno, 141 x 191 cm
Aleksandra Popović, Začetak, 2021., ulje/platno, 150 x 120 cm
Aleksandra Popović, Nastajanje, 2021., ulje/platno, 150 x 120 cm
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb