NMMU: Rođeni ste u Zagrebu, kakvog ga se sjećate iz djetinjstva?
NENAD MARASOVIĆ: Sjećanje na djetinjstvo s godinama je sve nostalgičnije.To je bilo vrijeme bezbrižne igre na ulici s minimalnim prometom, penjanje na stabla i dječje krađe nedozrelog voća. Standard ili blagostanje nisu bili mjerila koja su djecu zabrinjavala ili frustrirala, niti su se po tome razlikovala. Nije bilo diktata medija niti društvenih mreža i živjeli smo ugodne dane odrastanja. Svako godišnje doba imalo je svoje čari, svoje igre i čekalo se s radošću.
NMMU: Koji Vam je dio Zagreba najdraži i zašto?
NENAD MARASOVIĆ: Svakako mi je najdraži dio grada u kojemu sam odrastao i išao u školu. To je Medveščak - ulica drvoreda, vrtova i obiteljskih kuća. Polaskom u gimnaziju to područje se proširilo na kvart Druge gimnazije i područje oko ,,džamije“ na Trgu žrtava fašizma.
NMMU: Koliko Vam se život danas razlikuje od onog kakvim ste ga zamišljali u djetinjstvu?
NENAD MARASOVIĆ: Sigurno da mi se život danas razlikuje od nejasnih dječjih snatrenja o budućnosti, ali već tada sam bio siguran što bih radio kao odrastao. Vjerovao sam da ću slikati jer me to jedino u potpunosti zadovoljavalo. Negdje u sedmom i osmom razredu osnovne škole već sam napravio improvizirani stalak za slike i nabavio nekoliko osnovnih tonova uljene boje. Osim prvog pokušaja slikanja na platnu napravio sam puno skica i crteža u olovci i ugljenu.
NMMU: Vaš otac bio je glazbenik, Vi ste likovni umjetnik, a Vaš najstariji sin Nevio, poznati je i nagrađivani redatelj? Razmjenjujete li ideje, dajete li si savjete, učite li jedni od drugih? Koliko ste slični, a koliko različiti?
NENAD MARASOVIĆ: Nekoliko nas u obitelji jede taj slatki i gorki kruh umjetnosti. U tom pogledu s najstarijim sinom Neviom sam ostvario blizak kontakt u razmjeni ideja u umjetnosti. Pomalo si umišljam da sam dijelom imao utjecaj na njegovo umjetničko sazrijevanje, pa i glazbeni i likovni ukus. Na nekoliko njegovih filmskih projekata sam surađivao, a u nekim filmovima je polazišna ideja bila upravo odnos nas kao oca i sina.
NMMU: Kada i gdje ste upoznali svoju suprugu Snježanu? Da li vam je ona kao balerina bila inspiracija za nastanak ciklusa s temom ženskog tijela u pokretu i plesa?
NENAD MARASOVIĆ: Zanimljivo je da godinu - dvije prije nego sam upoznao Snježanu, imao sam izložbu s temom plesa i modrenog baleta. Kad smo kenuli kao par, svakodnevno sam bio u okruženju Hrvatskog narodnog kazališta i klasičnog baleta. Gracioznost i gracilnost pokreta nametnuli su se kao nešto prirodno. Moja fascinacija ljudskim tijelom i pokretom tada se mogla razmahati. Supruga mi je bila (i još je) inspiracija i često model. Kasnije sam s plesnog pokreta prešao na muško i žensko tijelo u međusobnoj sprezi i pokretu.
NMMU: Svirate li neki glazbeni instrument?
NENAD MARASOVIĆ: Kako sam dijelom iz muzičke obitelji bilo je neminovno da pohađam muzičku školu. Učio sam nekoliko godina violinu, ali za razliku od mog brata koji je diplomirao klavir i orgulje, gubim interes i roditelji me ispisuju iz muzičke škole. Poslije u srednjoj školi upisujem kontrabas ali ni to nije bilo dugog vijeka. Tek s gitarom čije osnove sam brzo savladao, nalazim užitak u izvođenju glazbe - naravno za svoj užitak.
NMMU: Po čem pamtite suradnju s mjesečnikom Playboy i magazinima Start i Studio?
NENAD MARASOVIĆ: Suradnja s revijama Svijet, Start i Playboy bila je za mene tada mladog slikara izazov i ulaz u širu javnost. Ilustrirao sam kratke priče i pojedine članke. Možda najzanimljivija crtica iz tog vremena je o jednom projektu u Playboyu koji na kraju nismo realizirali. Naime predložio sam tadašnjem uredniku Žuteliji da iz broja u broj radim aktove ovdašnjih ženskih javnih osoba. Predložio sam za prvu ilustraciju Severinu. Urednik se generalno složio s time. No kad sam donio sliku nastao je problem. Realistična eksplicitnost izazvala je u redakciji nedoumicu, pa je u dogovoru s redakcijskom pravnicom projekt ukinut. Objašnjenje je bilo da osoba sa slike može tužiti časopis. Igrom slučaja nakon nekoliko godina Severinu sam upoznao prilikom jednog njezinog posjeta mojem atelieru i pokazao sam joj inkriminiranu sliku. Sudeći po njezinoj reakciji, čini se da ne bi tužila Playboy.
NMMU: što vam je poslužilo kao predložak za spomenuti akt?
NENAD MARASOVIĆ: Predložak za taj akt bile su mi mnogobrojne fotografije Severine. Njih sam koristio za izradu lica a pri izradi nagog tijela dao sam mašti volju, pretpostavljajući kako bi to moglo izgledati.
NMMU: Kakvog psa imate?
NENAD MARASOVIĆ: Apaš, naš trinaestogodišnji pas naizgled opasan, sad je u ozbiljnim godinama. Mješanac Malamuta i Haskija postao je usporen osim kad se radi o hrani ili nekom mužjaku koji u prolazu iza dvorišnih vrata prođe. To je pas skandinavskih i aljaških prostranstava, koji se libi izaći na tek napadali snijeg. Posebno je vezan uz moju suprugu (a i ona uz njega). Najdraži dio dana mu je šetnja s jednim od mojh sinova.
NMMU: Omiljeno prijevozno sredstvo i zašto?
NENAD MARASOVIĆ: Svakako bicikl. Stanujem i radim tri tramvajske stanice od Trga bana Jelačića i mogu reći da je put koji svakodnevno prolazim od kuće do grada upravo idealan za vožnju biciklom. Vrlo malo uzbrdice, ostalo ravno. Po mjeri čovjeka. Kako zadnjih godina skoro da i nema zimi snijega, ja ne silazim s bicikla. Ako se dogodi da iz nekog razloga dođem do grada bez bicikla, zabrinuti znanci pitaju gdje je bicikl.
NMMU: Biste li se usudili prepustiti autu koji sam vozi?
NENAD MARASOVIĆ: Obzirom na moje godine i u skladu s tim poimanje tehničkih novotarija za mene je pre futurističko. Osim toga ipak je na kraju i užitak voziti auto (osim ako to nije svakodnevno ili profesionalno). Ali s druge strane, život me demantira. Moj srednji sin Mark je inženjer strojarstva i radi u tvrtki Rimac upravo na takvim tehničkim rješenjima.
NMMU: Spomenuli ste najstarijeg i srednjeg, čime se bavi Vaš najmlađi sin?
NENAD MARASOVIĆ: Najmlađi studira na DIF-u i sav je posvećen nogometu. Sebe vidi u budućnosti kao nogometnog trenera. Bio je talentiran za glazbu( klavir) ali je nakon niže muzičke odustao.
NMMU: Završili ste književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a studirali ste i na Hochschule fur Angewandte Kunst u Beču? Koliko se studij u Austriji razlikovao od studija kod nas i kakva Vas sjećanja vežu uz Beč?
NENAD MARASOVIĆ: Završio sam studij književnosti u Zagrebu a zatim sam otišao u Beč na Hochschule fur angewandte kunst. Nakon zagrebačkog, pomalo uštogljenog fakulteta osvojio me je onaj bečki svojom neposrednošću i toplinom. Moram biti iskren i reći da se radi o dvije skupine ljudi sa različitim senzibilitetom. Ovi bečki profesori i studenti pomalo su inklinirali bohemiji. Posebno draga i topla osoba je bio moj mentor profesor Erich Sokol. Živio je jedno vrijeme u Americi i bio je vrstan ilustrator i karikaturist baroknog njegovanog stila. Radio je nekoliko godina za američki Playboy. Po povratku u Austriju postaje grafički urednik Austrijske televizije-ORF i kreira kompletan grafički izgled i logotipove njihove televizije.
NMMU: Imate Galeriju na Visu, zašto ste odabrali Vis i tko su kupci Vaših djela?
NENAD MARASOVIĆ: Vis mi je zapisan u genima preko oba moja roditelja. Kako cijeli život provodim ljeta na Visu, otvaranjem otoka za strance devedesetih godina, ideja o galeriji se nametnula sama od sebe. Prostor se nalazi na samoj rivi s pogledom na more i brodove. Svako jutro s veseljem ulazim u tako lijepo okruženje. Moji klijenti su u velikom broju nautičari. Upoznao sam zanimljive ljude sa svih kontinenata. Neki susreti su prerasli u prijateljstva, a mnogi dolaze iz godine u godinu. U samoj galeriji i često slikam, što mi je u početku bilo nelagodno. S vremenom sam navikao da radoznale glave djece i draslih zaviruju na platno u radu. Struktura kupaca je uvjetovana njihovim materijalnim mogućnostima.
NMMU: Kako provodite vrijeme na Visu i s kim se tamo najčešće družite?
NENAD MARASOVIĆ: Obzirom da imam na Visu kuću i da mi je relativno veliki broj mještana rod, osjećam se kao dio zajednice. Rituali ispijanja kave ili pića za rashlađivanje organizma znaju se protegnuti na nekoliko sati. Društvo čine domaći i mi koji smo porijeklom s otoka. Popodne je rezervirano za odlazak brodom ili pješice na kupanje. Zadnjih godina je Vis postao poželjna destinacija pa se može sresti puno onih koji subotom šeću centrom Zagreba.
NMMU: U Galeriji Josip Račić predstavljate manje poznat segment svog opusa, seriju mrtvih priroda s motivima hrane . Komad sočne torte sa šumskim voćem i šlagom prikazan na jednom ulju vaša je omiljena torta?
NENAD MARASOVIĆ: Hrana kao motiv nije novost u umjetnosti ali sva autor ima neki svoj razlog, aspekt iz kojeg gleda na tu temu. Mene prije svega zanima struktura, kolorit i oblik. Kad se to stavi na veliki format, poprima neki drugi kontekst. Svaka od tih slika bila mi je izazov i u pogledu zanata i u pogledu kompozicije. Postoji nekoliko motiva kolača. Ovaj na kojemu na vrhu kolača stoji šumsko voće, igrom slučaja vidjela je jedna višanka koja je upravo tog ljeta otvorila slastičarnu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Nažalost financijski iscrpljena otvaranjem slastičarnice nije si mogla priuštiti kolač.
NMMU: Kako je nastala slika „Meso“, koju će uz ostale vaše radove publika imati priliku vidjeti na izložbi i što njome poručujete?
NENAD MARASOVIĆ: Svaki komad mesa, kad se malo zagledamo u njega, razlikuje se od drugog kao otisak prsta. Taj mikropejzaž ima za čovjeka posebno značenje. I kao nešto što je bilo živo i kao hrana bez koje ne možemo (osim ako nismo vegetarijanci).Ta crvena boja, boja krvi boja onoga što je ispod kože budi kod ljudi cijeli niz asocijacija i osjećaja. Na jednoj od tih slika visi komad mesa sa rebrima na mesarskoj kuki. To daje slici određenu brutalnost. Time sam htio izraziti tu dvojnost motiva. Užitak konzumiranja i brutalnost smrti životinje.
NMMU: Vježbate li redovito, hranite li se zdravo, uzgajate li išta od hrane u svom zagrebačkom vrtu?
NENAD MARASOVIĆ: Uz suprugu koja svakodnevno na poslu vježba i u izvrsnoj je formi, moram biti fit što zbog njezine zavidne forme što zbog sebe i svojeg zdravlja. Svako jutro vježbam ( krenem nevoljko, a na kraju mi je drago) jedan niz vježbi koje sam si sam zadao. Nije to nešto prezahtjevno ali zagrijem tijelo, krv pro cirkulira i srce malo jače pumpa. Poslije toga se osjećam zadovoljno s mišlju da sam napravio nešto korisno za sebe. A zaista je tako. Iako bih stvarno volio vrtlariti jer to opušta, ne nalazim vrijeme za to. Ne mogu reći da ću to raditi kad budem stariji jer je to sada, ali bavljenjem oko bezazlenih i ljupkih biljaka možemo dostići zen i blaženstvo. Vidim se kao starog Kineza koji škaricama rezucka grane i nastoji napraviti savršeni sklad prirode.
Razgovarala: Lana Šetka
Fotografija: Umjetnik Nenad Marasović u svom ateljeu na Visu. Snimila: Snježana Marasović / iz umjetnikove arhive