Marino Tartaglia, Triptihon (Autoportreti), I-III, 1964.

Marino Tartaglia
(1894. – 1984.)
Triptihon (Autoportreti), I-III, 1964.
ulje na drvu i platnu
107 x 200 cm
MG-2433

Marino Tartaglia (1894. – 1984.) univerzalni je slikar povijesne i visoke moderne. Njegovo slikarstvo sinteza je uzora i stilova El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, ekspresionizma, futurizma, neoklasicizma, kolorizma, lirske i redukcijske apstrakcije. Tartaglijine reference često su nečitljive, a slikarstvo utemeljeno na racionalizaciji slikarskih postupaka. Njima pomiruje zakonitosti plastičnog reda i emotivnoga pristupa slici. (T. Maroević). Tartaglijinski sfumato u korelacijama je sa E. Vidovićem. U Marginalijama razrješuje suprotnosti postulatom: „Slika mora pomiriti sve oprečnosti; biti u svom vremenu vanvremenski arheološki nalaz“.
Od 1912. studira u Firenci (Giacometti) i rimskom Instituto Superiore di Belle Arti; prijateljevao je s futuristima okupljenima oko časopisa Lacerba. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918. na Izložbi nezavisnih umjetnika s eminentnim predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini, A. Soffici). Nakon Prvog svjetskog rata (1918. – 1921.) boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1947. redoviti je profesor na ALU-u u Zagrebu, a od 1948. redoviti član JAZU-a.
Triptihon (Autoportreti) I-III evocira antologijski žareći autoportret iz 1917., potom onaj s lulom (1921.), dok treći priziva lovorike treće epohe. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1964.), a retrospektive su mu priređene 1975. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i u Galeriji Klovićevi dvori 2003. – 2004.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content