Slavko Šohaj, Naš salon

Slavko Šohaj
Naš salon
flomaster/papir
24,3 x 33,4 cm
MG-7598

Tijekom svoje duge slikarske karijere, Šohaj je naslikao mnoštvo interijera. Premda pokazuje unutrašnjost stana, crtež „Naš salon“ izuzetak je među Šohajevim prizorima iz nekoliko razloga. Interijere bi na svojim slikama Šohaj najčešće prikazivao kao pozadinu u okviru žanra mrtve prirode. Voće, biljke, vaze ili mali kipovi, bili bi pažljivo aranžirani na stolovima ili komodama u sobama od kojih bi vidljivi bili samo zidovi, možda dio zastora ili komadić poda. Tonovi boja, potez kista, rakurs pogleda, mogli su tim prizorima dodati određenu atmosferu koju bi promatrač prije osjetio nego percipirao i to bi bilo sve što smo vidjeli i znali o Šohajevim interijerima, slikama zbog kojih je svojevremeno proglašen najvećim slikarom komornih motiva u hrvatskoj umjetnosti. Na ovom crtežu, pak, Šohaj kao da otkriva poprište svih tih mrtvih priroda, portreta i aktova, prikazujući raspored namještaja u dnevnom boravku, pretpostavljamo, njegovog stana (na to upućuje posvojna zamjenica koja se odnosi na autora i njegovu suprugu).
Među Šohajevim slikama i crtežima, a izražavao se samo na taj način od kada je 1931. završio zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, „Naš salon“ je jedinstven i zbog toga što interijer stana ne stilizira ili uljepšava. Šohaj ne crta, nego skicira, prikazuje taman onoliko koliko je potrebno da se predmeti razlikuju jedan od drugog i da znamo njihov položaj u prostoru. Njegov fokus na komorni ugođaj – Šohaj se dugo dvoumio da li da se posveti slikarstvu ili glazbi - u ovom crtežu kao da je dosegao nultu točku. Sam se o tome nabolje izrazio: Pretežno sam se (uostalom, poput mnogih drugih slikara) volio inspirirati nečim što je sporedno, nevažno i nepretenciozno u životu. Slikarstvo je za mene značilo dati ovim sporednim i nevažnim predmetima, a isto tako krajolicima i ljudskim bićima koja sam susretao, njihovu drugu egzistenciju.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj, Dječak II, 1938.

Slavko Šohaj
Dječak II, 1938.
ulje na platnu, 89 x 69,7 cm
sign. nema
MG-1806

Slika Dječak II Slavka Šohaja iz 1938. antologijsko je djelo hrvatskog cézanneizma i signira pouzdan put prema europskom modernitetu. Cézanneovskom konstrukcijom i lokalnim bojama Šohaj ne opisuje prizor, već interpretira atmosferu ateljea kao središta svog stvaralačkog, ali i životnog univerzuma. Šohajeva kompozicijska i gestualna disciplina te uzak motivski i tematski raspon odlikuju sedam desetljeća stvaralaštva posljednjeg klasika hrvatske moderne. Slavko Šohaj je slikarstvo studirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Becića i Babića. Nakon diplome se 1931/32. i 1939. usavršava u Parizu. Nadahnut djelima Cézannea, Matissea, Braqua i Picassa, Šohaj teži slikarskoj sintezi za izraz vlastite intime. Kao gost sudjeluje na izložbama Grupe trojice (Babić, Becić, Miše) 1934. i 1935. Kritika ga cijeni kao majstora figuralnog poetskog realizma. Radi kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu (1935 – 1965) i redovito izlaže na skupnim izložbama. Međunarodnu mu afirmaciju donosi nastup na Venecijanskom bijenalu 1942. Prvu je samostalnu izložbu održao 1952. u Parizu, a u Zagrebu se samostalno predstavio tek 1968. Ne mareći za poslijeratne umjetničke trendove 1950-ih prijateljuje i izlaže s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem, a ne priklanja se ni neoavangardi šezdesetih i sedamdesetih. Šohajev impresivan opus poglavito je posvećen intimističkim temama, autoportretima i portretima, aktovima i mrtvim prirodama. Slavko i Heda Šohaj darovali su Modernoj galeriji više od 150 majstorovih umjetnina.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj, Susret na izložbi, 1942.

 

Slavko Šohaj
Susret na izložbi I., 1942.
gvaš, kreda
MG- 7526

Slavko Šohaj rođen je 1908. u Zagrebu. Diplomirao je 1931. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a  usavršavao se u Parizu 1931–32. i 1939. Bio je likovni suradnik Arheološkoga muzeja u Zagrebu i član HAZU od 1977. godine. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 1978. Prvu samostalnu izložbu, Šohaj će organizirati tek kao šezdesetogodišnji umirovljenik u Modernoj galeriji u Zagrebu 1968., a u istom će gradu 2000. otvoriti i svoju posljednju samostalnu izložbu, retrospektivuu Galeriji Klovićevi dvori. Umro je 2003.

Slika „Susret na izložbi“ predstavlja izuzetak u u slikarevom opusu. Prikazana su dva muškarca, dva posjetitelja izložbe kako međusobno razgovaraju dok razgledavaju slike. Šohaj je 1942. s grupom umjetnika nastupio na Venecijanskom bijenalu, predstavljajući Nezavisnu državu Hrvatsku i možda se ova slika referira upravo na taj događaj. Tijekom II. svjetskog rata, Šohaj uglavnom slika mrtve prirode i portrete o kojima će Matko Peić 1961. napisati: „Poslije prve faze groteske i druge faze sezanizma dolazi treća faza Slavka Šohaja, jedan od najvećih likovnih događaja stvaran za mračnih dana drugog svjetskog rata. I zato kad se govori o slikarima koji su slikali užase rata: spaljene kuće i ubijene ljude – mislim da ne bi trebalo zaboraviti kao poseban ratni i slikarski dokument: samotno plave interijere Slavak Šohaja“. Život i rad za vrijeme rata za Šohaja, međutim, nije bio lak, unatoč radu u Arheološkom muzeju u Zagrebu i nastupu na Venecijanskom bijenalu. Kako je povodom izložbe u Modernoj galeriji 2017. bio istaknuo Igor Zidić, Šohaja je, naime, hapsila i ispitivala ustaška vlast zbog sumnji da je surađivao s komunistima, a njegova prijateljica Marija Hanževački 1944. bila je strijeljana, što je na slikara ostavilo duboke posljedice.

Tekst Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja Moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj, Slikar i predmeti, 1957.

Slavko Šohaj
(1908. – 2003.)
Slikar i predmeti, 1957.
ulje/platno
85,3 x 99,5 cm
MG-2296

Slavko Šohaj (1908. – 2003.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih lirskih intimista. Strukturu kompozicije i konstrukciju predmetnih oblika usvaja preko Cézannea, a intenzivan Mattisseov kolorizam utišava i ritmički uravnotežuje u osobitosti intimna svijeta. Iz nepresušne riznice impresionističkih i fovističkih uzora razvio je svoj odmjereni stil. Slika pejzaže i vedute, a cijela njegova potonja poetika izrasla je iz prisnih motiva i prostora ateljea (autoportreti, portreti, puteni akt, interijeri, mrtve prirode). Od 60-ih pod Mattisseovim uplivom slika plošnije. Šohajev kolorit sklad je uglavnom plavih, zelenih i ljubičastih stupnjevanja. Ukošenom kompozicijom i obrnutom perspektivom slika Slikar i predmeti (1957.) pokazuje takav utišani kolorit, svjesnost slikarskog poziva te tihi predmetni život. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu (Lj. Babić, V. Becić) 1931., a 30-ih se usavršava u Parizu. Godine 1934. gostuje na izložbi Grupe trojice, te je prepoznat kao poetski realist. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1942., a ranih 50-ih samostalno izlaže u Parizu. S O. Postružnikom i F. Šimunovićem 1958. osniva Grupu trojice, a tek 1968. prvi puta samostalno izlaže u Modernoj galeriji, u kojoj je donacija supruge Hede Šohaj 2017. predstavljena izložbom. Bio je likovni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (1935. – 1965.), te član HAZU-a od 1977. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1978. Glazbeno nadaren, svirao je klavir (klasa S. Stančić), kao i violinu. Glazba je ispunjavala autorov meditativni prostor, a naročito je volio F. Chopina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content