Slava Gvozdić, Čitanje, 1952.

Slava Gvozdić
Čitanje, 1952.
litografija
MG- 8335

Kustoski se posao, između ostalog, a osobito u muzejima koji čuvaju građu iz prošlosti, sastoji i u imenovanju izložaka, odnosno muzejskih predmeta. Pojedini umjetnici nemaju potrebu imenovati sve svoje radove. U slučaju donacija, u muzeju često završe djela koje umjetnik/ica nije javno predstavljao, pa ih nije ni imenovao. Slučajeva u kojima se umjetničkim radovima naknadno pridodaje ime, drugim riječima ima puno; među njima su i neki koji pripadaju poznatim djelima svjetske umjetnosti, ali to je sad već neka druga priča. Vratimo se Slavi Gvozdić! Slava Gvozdić je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1954. Od 1965. je djelovala kao samostalna umjetnica, a u periodu 1967-69. boravila je u Torontu na studiju dizajna.

Litografija prikazuje ženu u interijeru koja sjedi ispred  prozora. Ispred nje je šivaća mašina, glava joj je pognuta, pa se čini da nešto pomno radi. Prikazana je iz profila, no vrlo sumarno. Cjelinu prizora određuju velike crne i nezacrnjene površine, koje predstavljaju prozor i nešto nalik parapetu i zrcalu. Unatoč tome, razaznajemo da žena nosi naočale i da je ispred nje šivaća mašina. Čitanje pretpostavlja knjigu ili novine, neki tekst, ali ništa od toga na litografiji nije vidljivo. Tko je imenovao litografiju, autorica ili kustos, manje je bitno od onoga što ih je navelo da u prizoru prepoznaju čitanje, a ne šivanje. Ima nešto, naime, u ovom prizoru što podsjeća na romane Jane Austen, na samoobrazovanje koje poduzimaju njezine junakinje i na iskušenja kroz koja prolaze u emancipaciji od muške kontrole. Rad za samoodržanje koji predstavlja šivaća mašina, s jedne, i samoobrazovanje kao vrsta rada koji se poduzima u slobodno vrijeme, na što asocira kontemplativna atmosfera prizora, s druge strane, formula je kojom počinje svaka čovjekova emancipacija, bez obzira na rod, klasu ili rasu.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content