Sava Šumanović, Autoportret, 1925.

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sava Šumanović, Kipar u atelieru, 1921.

Sava Šumanović
(1896.-1942.)
Kipar u atelieru, 1921.
ulje na platnu
91 x 74,5 cm
MG-1966

Postkubisitčka kompozicija Kipar u ateljeu iz 1921. paradigma je ‘nove umjetnosti’ Save Šumanovića i označuje bitan otklon od tada poglavito ekspresionistički usmjerene hrvatske likovne scene utemeljene na stvaralaštvu Miroslava Kraljevića i Münchenskog kruga.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Prijateljuje i surađuje s Milanom Steinerom i Bogumilom Carom. Samostalno izlaže već 1918. i 1920. Slike mu se dobro prodaju, radi ilustracije za avangardni časopis „Juriš“ Antuna Branka Šimića i scenografije za Hrvatsko narodno kazalište.
Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širim nerazumijevanjem pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima mladih kritičara A. B. Šimića i Rastka Petrovića, Šumanović 1925. ponovo odlazi u Pariz. Inspiriran Matisseom snažnim bojama slika velike figuralne kompozicije. Godine 1927. inspiriran pjesmom Artura Rimbauda te Géricaultovom slikom Splav Meduzaslika Pijani brod koji je bio izložen na Salonu neovisnih i izabran za naslovnicu važnog časopisa za suvremenu umjetnost „Le Crapouillot“. Psihički bolestan se 1930. povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačica i beračica. Predano radi do pogubljenja u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sava Šumanović, Autoportret, 1925.

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content