Oznaka: Sanja Iveković

Sanja Iveković, Opća opasnost (sapunica) / 1995.

Sanja Iveković
Opća opasnost (sapunica) / 1995.
kolor video
t=6,33 min
MG-6840-f

Upravo bi video “Opća opasnost (sapunica)” mogao poslužiti kao dokaz da je javni televizijski servis instanca s kojom je Sanja Iveković (1947) - proslavljena hrvatska umjetnica i feministica - u neprestanoj komunikaciji, od samih početaka svoga umjetničkog djelovanja kada se u okviru festivala Trigon u Grazu 1973. zajedno s Daliborom Martinisom uhvatila u koštac s prirodom televizijskog emitiranja, do trenutka kada televizijski medij, tijekom Domovinskog rata (1991-95.) u Hrvatskoj - prije implementacije World Wide Weba - još jednom potvrđuje svoju društvenu aktualnost. Nije to dijalog, to je konfrontacija, ali od one vrste koja sa sobom nosi rezultate u obliku specifične umjetničke spoznaje. Video prikazuje fragmente iz popularne južnoameričke serije, tzv. sapunice i fragmente iz filma “Do posljednjeg daha” Jean-Luc Godarda, a koji su bili emitirani na hrvatskoj javnoj televiziji tijekom ratnih zbivanja. Budući da je unatoč ratu, hrvatska televizija uspjela osigurati emitiranje na cijelom području zemlje, pokazalo se da televizijski medij može poslužiti i kao sredstvo za uzbunjivanje civilnog stanovništva: tijekom emitiranja dnevnog programa (informativne emisije, filmovi, sportska događanja itd) upozoravalo bi se gledatelje da su na određenoj lokaciji počela ratna djelovanja i da pojačaju svoj oprez. Upozorenje je imalo formu klasičnog televizijskog telopa: pri dnu ili vrhu televizijskog ekrana bio bi pušten tekst koji bi obavještavao gledatelje da je znak opće opasnosti izdan za određenu lokaciju. Te neobične jukstapozicije – proglašavanje izvanredne situacije na pozadini zabavnog sadržaja javne televizije - Sanja Iveković je hvatala na svom kućnom prijamniku i od snimaka napravila video, a on nam pak, iz svoje uradi sam estetike ukazuje na nekoliko važnih momenata, od kojih ovom prilikom treba istaknuti sljedeće. Najprije na sam kraj jednog dugog razdoblja u kojem je sredstva javnog informiranja (radio, televizija, novine) bilo moguće organizirati i kontrolirati centralistički, zatim i na tužnu činjenicu da je sve podložno promjeni – država, tehnologija, umjetnost – osim društvenih stereotipa o ženi: u oba slučaja, u Godardovom filmu i južnoameričkoj sapunici, ženina je uloga svedena na katalizator romanse.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto isječak iz videa: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti

Sanja Iveković Make up-Make down, 1978.

Sanja Iveković
Make up-Make down, 1978.
c/b video
t=5,16 min
MG-6840-c

U videu “Make up – Make down”, gledatelj brzo primjećuje jednu neobičnu činjenicu: izostaje prikaz lica žene koja se šminka. Krajni cilj šminkanja, apliciranje ruža za usne na usne, maskare na trepavice, olovke za oči na oči itd. nije prikazan, pa je sva pažnja fokusirana na geste kojima umjetnica manipulira priborom za šminkanje. One su naglašeno spore i erotizirajuće, privlače muški pogled, ali ga ne zadovoljavaju, pri čemu se ogoljava mehanizam kojim patrijarhalna kultura uspostavlja odnos između žene, ženstvenosti i ljepote. U komentarima svog videa “Make up – Make down”, proslavljena hrvatska umjetnica i feministica Sanja Iveković (1947.), često ističe vezu koja postoji između čina šminkanja i gledanja televizije. Oboje se, naime, odvijaju u privatnim okruženjima. “Šminkanje je jedna diskretna aktivnost koja se odvija između mene i zrcala.(…) TV poruke primamo u privatnom prostoru.”. Spojivši te dvije, naizgled, odvojene prakse, Iveković je ostvarila jedan osobit oblik umjetničke kritike. Video tako slijedi osnove televizijskog marketinga, kvalitetu slike i inscenaciju prizora, ali ih suptilno nagriza izostankom prikaza ženskog lica, što naknadno, narušava društvene stereotipe. Isprepletenost privatnog i javnog u umjetnosti Sanje Iveković rano je zamijećena, pa je kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Marijan Susovski 1982. napisao kako nas njezini radovi “Upućuju (…) na razmatranje odnosa privatnog života žene prema općeprihvaćenim, kliširanim “životima” žena s reklamnih fotografija, kao i svih mogućih podsvjesnih utjecaja u kojima dolazi do izražaja erotski moment (…)”.
Valja za kraj istaknuti zanimljivu koincidenciju. “Make up – Make down” je realiziran iste godine kada je u Beogradu održana prva međunarodna feministička konferencija “Drugarica žena. Žensko pitanje – novi pristup?. Bila je to konferencija tzv. drugog feminističkog vala i prvi je puta događaj takve vrste održan u jugo-istočnoj i istočnoj Europi.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto isječak iz videa: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti

Sanja Iveković, Osobni rezovi, 1982.

Sanja Iveković
Osobni rezovi, 1982.
kolor video, MP4
t=3,4 min
MG-6840-e

Videorad “Osobni rezovi” Sanje Iveković (1949), međunarodno proslavljene hrvatske umjetnice i feministice, jedini je umjetničin video koji je svoju premijeru imao na javnoj televiziji. Godinama se, gotovo od samog početka djelovanja, umjetničina aktivnost referirala na televizijski medij, ukazujući na njegovu ulogu u oblikovanju društva, kritizirajući rodne stereotipe, komercijalizaciju svakodnevnog života i instrumentalizaciju politike, da bi joj, samo deset godina prije raspada i države i njezinog medijskog aparata – prije nego se on u okviru samostalne hrtvatske države ponovno ne podvrgne političkoj instrumentalizaciji – bilo omogućeno da svoj novi videorad predstavi javnosti upravo tim putem. Video prikazuje umjetnicu s crnom najlon-čarapom navučenom na glavu. U jednom trenutku, umjetnica škarama počinje pomalo rezati čarapu. Svaki rez otkriva jedan dio umjetničinog lica i svako otkrivanje lica prati neki kratki isječak iz arhive informativnog programa državne televizije (u ovom slučaju, riječ je o priči o nastanku i razvoju socijalističke Jugoslavije). Svaki dio umjetničinog lica oslobođenog od pritiska čarape je tako u analogiji s vijestima iz ekonomije, politike, sporta ili kulture. Video završava u trenutku kada čarapa više ne prekriva umjetničino lice. Ovaj se videorad do sada uglavnom tumačio u okviru odnosa između države i pojedinca, s osobitim naglaskom na činjenicu da socijalsitička Jugoslavija nije bila parlamentarna demokracija. Iz te perspektive, crna najlon-čarapa predstavlja nešto kao državnu ideologiju, koje se umjetnica sporo, ali uspješno rješava. Što, međutim, ako je ta analogija površna, ako je riječ o prvoj asocijaciji koja nam može pasti na pamet? Što ako obratimo pažnju na ono ‘osobno’ u naslovu rada? Tada sintagma ‘osobni rezovi’ može označavati jedan oblik odricanja, jednu vrstu traumatičnog odvajanja. I što ako primijetimo da je svaki rez, svaki čin osolobođanja lica od pritiska čarape u izravnoj vezi s nekim povijesnim i društvenim fenomenom? Ne stječe li u tom slučaju lice svoj integritet i idenitet tek kroz svoj odnos s društvenim događanjima, a ne kroz oslobađanje od njih? Drugim riječima, ne postoji neka umjetničina osobnost, koja je neovisna od društva. Upravo suprotno, tamo gdje umjetnicu društvo najviše određuje, tamo je ona najbliža samoj sebi.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto isječak iz videa / iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content