Vasilij Vasiljevič Vereščagin, Gora Kazbek u Kavkazu, s.a.

Vasilij Vasiljevič Vereščagin
(1842. – 1904.)
Gora Kazbek u Kavkazu, s.a.
ulje na platnu
29x19,8cm
MG-147

Prikaz fascinantne planina Kazbek u današnjoj Gruziji, u dijelu kavkaskog planinskog lanca, Vereščagin je vjerojatno naslikao oko 1870.-tih godina kada se pomalo distancira od strogog akademizma svog pariškog profesora Jean-Léona Gérômea. Redajući linearnom perspektivom planove u daljini se kroz izmaglicu uzdiže snježni vrh planine Kazbek. Vereščagin ovdje odustaje od gotovo fotografsko realističkog slikanja, posebice karakterističnog za kasnija njegova djela i priklanja se slobodnijem tretmanu u vidu oslobađanja od deskripcije i svođenju prikaza na elementarna likovna sredstva, inzistirajući više na dojmu prikazanog pejzaža, nego li njegovoj ilustraciji.
Vasilij Vasiljevič Vereščagin završio je petrogradsku likovnu akademiju, a potom odlazi u Pariz gdje studira kod Jean-Léona Gérômea (1824. – 1904.). Neumorno je putovao, posebno su važna njegova putovanja po Centralnoj Aziji. Prethodno je završio pomorsku školu te kasnije sudjeluje u ratnim pohodima. Godine 1871. u Münchenu je ustanovio svoj atelje. Iz tog razdoblja je najvjerojatnije i muzejska slika. Poznati su njegovi prizori iz Rusko - Turskog rata u kojem je i sam aktivno sudjelovao. Iako je stekao svjetsku slavu, izložba njegovih realističkih radova (između ostalog i ruskih vojnika) zabranjena je u Rusiji zbog, kako su vlasti obrazložile, klevetanja ruske vojske.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Gabriel Jurkić, Pejzaž, s. a.

Gabriel Jurkić
Pejzaž, s. a.
ulje, karton
35 x 25 cm
MG-915

Gabriel Jurkić u pejzažu rodnoga kraja slika duhovnu ljepotu emaniranu u bezbroju mogućih pojavnosti. Priroda zapadne Bosne, livanjska i kupreška brda i visoravni prostori su njegove istinske inspiracije i umjetničke slobode. Od prvih mladenačkih pokušaja do poznih godina provedenih u zataji Franjevačkog samostana Gorica Jurkić upravo u nedirnutim poddinarskim prostranstvima 'u svakom kutu i trenutku nalazi novi motiv'. U Pejzažu iz 1930-ih slobodnim potezima i prirodnim tonovima usklađene geme doseže svjetlo u oblacima i vjetar u krošnjama i dojam veličanstvenog suglasja s prirodom. Slike rodnoga kraja kao vizije zemaljske i nebeske harmonije ubrajaju Gabriela Jurkića među naše najveće pejzažiste 20. stoljeća.
Gabriel Jurkić (Livno, BiH, 1886 – 1974), nakon zagrebačkog umjetničkog školovanja kod Bele Čikoša-Sesije i Mencija Clemena Crnčića te kasnije završene Akademije kod Aloisa Deluga i specijalke kod Kazimierza Pochwalskog u Beču, prva djela od kapitalnog značaja ostvaruje u duhu simbolizma i secesije (Visoravan u cvatu, 1914. iz zbirke Umjetničke galerije BIH u Sarajevu; Put u vječnost, 1918. iz zbirke NMMU). Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća objedinjuje impresionistička iskustva i dekorativnost secesije. U više od šest desetljeća intenzivnog umjetničkog rada uglavnom je slikao pejzaže, portrete i religiozne tema. Jurkićevim je kasnijim stvaralaštvom prevladavao produhovljeni realizam, a bavio se i grafikom, opremom i ilustracijom knjiga i restauriranjem.

Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdo Vesel, Stari Gorenac, s.a.

Ferdo Vesel
(Ljubljana, 1861. – Ljubljana, 1946.)
Stari Gorenac, s.a.
ulje na platnu, 47x41,2cm
MG-705

Ferdo Vesel jedan je od onih slovenskih slikara koji su dugo bili zaokupljeni impresionističkim načinom slikanja, pravcem koji je tada predstavljao anakronu pojavu u povijesti europskog slikarstva.
Vesel je studirao najprije u Beču, a kasnije u Műnchenu. Bio je prijatelj Ivane Kobilce, Riharda Jakopiča te Antona Ažbea. Kao apsolvent (1897. – 1890.) imao je atelje na minhenskoj akademiji kod prof. Wagnera. Zajedno s Jakopičem 1891. sudjelovao je u osnivanju privatne škole Antona Ažbea. Godine 1897. pozvan je da sudjeluje na drugom venecijanskom biennalu na kojem je ujedno bio prvi slovenski nagrađeni umjetnik. Redovito je izlagao s tadašnjom generacijom impresionista. U razdoblju između dvaju ratova povukao se u osamu, a u vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno je sudjelovao u NOB-u. Tijekom života puno je putovao.
Slikarstvo Ferde Vesela kreće se od ranih realističkih radova pod utjecajem minhenskog školovanja pa do impresionističkog poimanja koje je već tada uvelike bio anakron izraz. Tijekom 90-tih god 19. st. posebno pod utjecajem Jakopiča s kojim je slikao pejzaže u Schwabingu razvio je tzv. ateljerski plenerizam što znači da je pleneristički način prenio u interijer. Zanimalo ga je proučavanje svjetla kako u eksterijeru, tako i u interijeru.
U ranom minhenskom razdoblju Vesel često radi doprsne portrete, prikaze glava i aktove na tamnoj pozadini ateljerskih smeđih tonova bez deskripcije pojedinosti, odnosno svođenjem slike na osnovna likovna izražajna sredstava. Svjetlost rahlo stupnjuje dok ponegdje naglašava suprotstavljajuće si svjetlosne efekte. U tim radovima evidentna je sličnost s radovima Antona Ažbea koji je važan kao predstavnik minhenskog realizma i za hrvatske umjetnike. Muzejska slika Stari Gorenac pokazuje sve navedene osobine minhenskog školovanja - lik starijeg muškarca na slici dan je s leđa u polu profilu, u gotovo monokromnoj toploj gami tamno smeđih tona koju prekida tanka bijela linija ovratnika, dok svjetlo s desne strane najizrazitije osvjetljava starčevo visoko ćelo što možebitno ukazuje na likovno naglašavanje poslovične mudrosti starijih osoba.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Edward Theodore Compton, Planinski pejzaž (Dolomit Landschaft), s.a.

Edward Theodore Compton
(1849. – 1921.)
Planinski pejzaž (Dolomit Landschaft), s.a.
ulje na platnu, 149,6x93,2cm
MG-690

Edward Theodore Compton, slikar – autodidakt, već je kao dijete bio fasciniran prirodom koja će postati njegovim glavnim slikarskim motivom. Povremeno je pohađao različite umjetničke škole u Engleskoj. Godine 1869. preko Darmstadta odlazi u Műnchen, a od 1873. živi i radi u Feldingu na jezeru Starnberg. Posjećuje Alpe koje ga fasciniraju svojom surovošću, ne samo kao slikara već i kao vrsnog planinara te će one postati jednim od najčešćih motiva njegovih pejzaža. Kao izrazitog pejzažista zanimaju ga različitu krajobrazi pa tako putuje i po mediteranskim zemljama (sjeverna Afrika, Korzika, Španjolska). Ilustrirao je publikacije njemačkog i austrijskog Alpskog udruženja.
Comptonov slikarski opus je brojan, obuhvaća pejzaže u različitim tehnikama (ulje, akvarel, crteži tušem). Izradio je nekoliko tematskih pejzažnih ciklusa. Ispočetka je slikao u engleskoj romantičkoj tradiciji da bi se kasnije priklonio realističkom izrazu. Posebno je uvjerljivo prikazivao atmosferske promijene. Svojim slikarskim načinom utjecao je na svog sina, poznatog slikara Edwarda Harisona i kći Doru. Slike oca i sina Compton često se mogu naći na dražbama europskih aukcijskih kuća.
Planinski pejzaž iz muzejske zbirke prikaz je surovih alpskih vrhunaca koje je slikar sam osvajao što mu je omogućilo nesvakidašnje nekonvencionalno kadriranje grubog planinskog lanca i neposredan realistički pristup. Nelagodu provocira lijevi dio slike koji predstavlja nepristupačan planinski masiv dan u gami smeđih tonova od svijetlih do duboko uznemirujućih, gotovo crnih tonova u središnjem dijelu slike. Desno se otvara, kao svojevrsni kontrapunkt, duboki smirujući horizont plavičastih vrhunaca koji se u kolorističkoj prozračnosti stapa s oblacima.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Nikola Mašić, Suncokret, s.a.

Nikola Mašić
(1852. – 1902.)
Suncokret, s.a.
ulje na platnu
18,8 x11,8 cm
MG-186

Nikola Mašić, poznat kao slikar kompozicija tzv. uljepšanog relizma i autonomnih studija započeo je školovanje na bečkoj likovnoj akademiji 1872. ali nezadovoljan programom iste godine školovanje nastavlja na minhenskoj akademiji. U Komponierenklassi Alexandra Wagnera stječe potrebno znanje za rad velikih figurativnih kompozicija. Blisko mu je slikarstvo Wilhelma von Liendenschmidta, slikara povijesnih kompozicija, čija paleta pod utjecajem moderne minhenske slikarske škole vremenom postaje svjetlija. Ljeto 1874. provodi u Rimu i okolici kako bi neposredno upoznao antičke spomenike što mu je trebalo služiti za slikanje budućih figurativnih kompozicija. Međutim, na skicama i studijama tada nastalim, vidljiva je fascinacija atmosferom i svjetlom juga. Za boravka u domovini slika u Posavini. U Parizu, 1878. posjećuje svjetsku izložbu i upoznaje japanizam slikara Marià Fortunya i Marsala. Godine 1879. kao cijenjen slikar dobiva atelje u Münchenu, putuje po Europi te prati likovna zbivanja. Zbog oslabljenog vida, konačno se 1884. vraća u Zagreb, najprije radi kao učitelj crtanja na Obrtnoj školi, a 1894. imenovan je ravnateljem Strossmayerove galerije.
Studija Suncokret jedna je od brojnih Mašićevih studija nastalih za vrijeme ljetnih praznika koje provodi u Hrvatskoj. Lutajući i slikajući Posavinom, bilježi brojne motive (životinje, biljke, ćupove, čamce), male stvari koje će mu kasnije poslužiti pri slikanju velikih figurativnih kompozicija. Slika ih na kupljenim, za tu svrhu pripremljenim platnima koje precizno numerira. Slikane u plein-airu, imaju neposrednu svježinu izraza, predmetnost je maksimalno reducirana i svedena na slikarsku bit. Intenzitet ljetnog svjetla na studiji Suncokret otjelovljen je u žarko narančastom koloritu tog ljetnog cvijeta koji dijagonalno zauzima cijeli kadar nevelike slike. Ipak, Mašićevu svojstvena meditativnost vidljiva je u prikazu jednog već pomalo uvenulog cvijeta koji podsjeća i u trenutcima ljetne bezbrižnosti na vječnu prolaznost.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Adolf Waldinger, Slavonska šuma, s.a.

Adolf Waldinger
(1843.-1904.)
Slavonska šuma, s.a.
akvarel/papir
120 x 220 mm
MG-2032

Adolf Waldinger (1843.-1904.), prve slikarske poduke dobiva u rodnom Osijeku kod Huge von Hὂtzendorfa, a 1861. upisuje se na bečku likovnu akademiju koju pohađa samo dva semestra. Sljedećih godina likovna znanja stječe u bečkim slikarskim ateljeima te putovanjima po Bavarskoj, Austriji i sjevernoj Italiji. Godine 1869. vraća se u Osijek i neko vrijeme radi kao učitelj crtanja na gimnaziji. Apsolutna romantičarska predanost prirodi i umjetnosti uzrok je nerazumijevanja društva u kojem živi, socijalne izoliranosti i siromaštva.

Waldingerovi radovi istovremeno imaju romantičarske osobine – ugođaj samoće i čežnju za nedohvatljivim te realističku analitičnost u smislu Courbetove krilatice slikarstva kao »fizikalnog govora« po kojoj je jedini cilj slikarstva »prikazati stvari koje umjetnik može vidjeti ili dodirnuti«.

Šumu i šumsko bilje Waldinger je gotovo opsesivno crtao i slikao za svojih dugotrajnih boravaka u prirodi. Prozračnost lakoće akvarela »Pejzaž iz Slavonije« plavičasto-zelenog umirenog kolorita, postiže klasičnim zatvorenim linijama mirnog toka crtajući raslinje u prvom planu vrhom kista na koji se zračnom perspektivom nastavlja ravničarsko-brežuljkasti krajolik. Pomnim istraživanjem stvarnih motiva u prirodi Waldinger nije opterećivao svoje crteže nepotrebnom deskriptivnošću. Time je bio blizak Waldmüllerovskom realizmu, kojeg, zavaljujući njegovoj neposrednoj opservaciji karakterizira uvjerljivost prikaza planova krajolika, psihološko karakteriziranje likova i rafiniran prikaz teksture.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Zasche, Pejzaž (Šuma, s.a.)

Ivan Zasche
(1825.-1863.)
Pejzaž (Šuma, s.a.)
ulje/ljepenka
48x38cm
MG-67

Ivan Zasche jedan je od prvih i ujedno najznačajnijih akademski školovanih slikara koji je na poziv nadbiskupa Jurja Haulika (1788.-1869.) došao i ostao u Zagrebu. Za Haulika je izradio crteže i litografsku mapu »Park Jurjaves«. Vedute parka u kojima se pojavljuju slikoviti prikazi konkretnih osoba posebnost je pejzažnog slikarstva bečke akademije. Jednaki postupak proučavanja prirode čiji isječak kasnije slika u ateljeu dodajući mu malenu ljudsku figuru, Zasche je primijenio na slici »Šuma«. Sasušeno stablo hrasta okruženo je mladim drvećem, a lik žene pognut pod teretom istovremeno osnažuje metaforu prolaznosti života i daje osjećaj proporcija.

Za zagrebačku sredinu pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća Zasche pruža svojom pojavom dašak metropole i likovnu kvalitetu bečke akademije. Izostanak likovnog života u Zagrebu, zbog svoje izuzetne talentiranosti Zasche je preokrenuo u svoju korist, postepeno se oslobađajući strogih akademiskih pravila i slikarske specijalizacije, slikajući portrete, pejzaže, prizore iz narodnog života te sakralne kompozicije. Zasche predstavlja izuzetnu slikarsku osobnost svog vremena naših prostora –  prvi se, uz uobičajene motive, portreta i sakralnih scena, bavio slikanjem pejzaža i scena iz svakodnevnog života.  Mogući rani poticaj vjerojatno je dobio i od slobodoumnog bidermajerskog slikara i profesora na bečkoj likovnoj akademiji Ferdinanda Georga Waldmὔllera (1793.-1865.) koji je svoje studente poticao na studij prirode i time ih upućivao osobnijem likovnom izričaju.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content