Oznaka: Robert Frangeš – Mihanović

Robert Frangeš – Mihanović, Ljeto, 1903.

Robert Frangeš - Mihanović
(1872. – 1940.)
Ljeto, 1903.
bronca; posrebreno
295 x 229 mm
MG-2029

Robert Frangeš-Mihanović je svojim slobodnim i inovativnim pristupom kiparskom stvaralaštvu suvereno anticipirao impresionističke i simboličke odlike i nastojanja nove umjetnosti na prijelazu stoljeća. Po načinu izvedbe i osjećaju za materijal, prvenstveno za broncu, te po slikarskom shvaćanju reljefa, ubraja se u najbolje europske umjetnike svojega vremena. To se najbolje iščitava iz njegovih plaketa i medalja kojima je stekao svjetsku slavu.
Frangešove medalje i plakete s animalističkim i figuralnim motivima (Bik i Pastuh iz 1895., Vinogradari iz 1900.) označili su početak hrvatskog modernog medaljerstva. Na mladog hrvatskog umjetnika utjecali su velikani francuskog Art Nouveau medaljerstva Jules-Clément Chaplain i Oscar Roty koji su unaprijedili umjetnost oblikovanja medalja inauguracijom renesansne forme plakete i obogaćivanjem alegorijskog sadržaja, što je dodatno afirmiralo medalju kao umjetničko djelo.
Slobodan odnos prema kadru i motivu, s lirskom modelacijom, najbolje je realizirao u secesijskom ciklusu Četiri godišnja doba, svojevrsnim malim remek-djelima, nastalim 1903. godine. Na svakoj od četiri lijevane brončane jednostrane plakete su godišnja doba predstavljena s glavama mladih djevojaka.
Na jedinstvenoj plaketi Ljeto iz zbirke NMMMU-a, u pravokutnom polju je glava djevojke u profilu na lijevo. Idealiziranih je pravilnih crta lica, raskošno stilizirane poluduge bujne raspuštene kose s vrhovima kose stiliziranim u obliku ruža. Signatura je u donjem desnom kutu. Na gredi dolje je natpis u dva retka posvećen znamenitom hrvatskom kulturmom djelatniku: DRU IZIDORU /KRŠNJAVIU. U desnom donjem kutu su tri štita (Trojedne Kraljevine). Plaketa je aplicirana na kožne korice mape, sa svilenim tamnocrvenim uložnicama.
Mada malobrojni, kiparevi medaljerski radovi predstavljaju Frangeša kao autentičnoga tumača i nositelja onodobnih najaktualnijih europskih likovnih procesa i zbivanja. Otrgnuo je reljefnu malu plastiku od renesansnih i klasicističkih uzora i dodijelio joj mjesto ravnopravne umjetničke discipline.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Robert Frangeš Mihanović, Sveti Dominik, 1893.

Robert Frangeš Mihanović
(1872. – 1940.)
Sveti Dominik, 1893.
klesanje, kararski mramor
69 x 25,5 x 21,7 cm
MG-590

Istaknuti hrvatski moderni kipar i medaljer, nakon obrazovanja u Beču (1889. – 1895.), usavršavao se u Parizu 1900. - 01., gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Jedan je od utemeljitelja Umjetničke akademije u Zagrebu (1907.) i među prvim je pokretačima i organizatorima likovnog života u Zagrebu.
Frangeš je ponajprije virtuoz u modeliranju broncom, mada je vješto oblikovao pojedina djela u mramoru, kao što je portretno poprsje Sveti Dominik (1893.).U svojem umjetničkom razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, odnosno do najranijih ostvarenja impresionizma u hrvatskom kiparstvu. U punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji likova.
Robert Frangeš-Mihanović 1892. godine boravio je na studijskom putovanju u Italiji (Venecija, Padova, Firenca) gdje se upoznao s antičkom skulpturom i rimskim portretom kao i s djelima velikog talijanskog renesansnog kipara Donatella. Uz svoj prvi portret Rimljanina, Robert Frangeš-Mihanović iste 1893. godine oblikuje u kararskom kamenu bistu Sveti Dominik s naturalističkim i realističkim karakteristikama u izvedbi. Sveti Dominik prikazan je u redovničkom habitu s kapuljačom. Na prednjoj strani ispod poprsja je u reljefu izvedena krunica na knjizi, guščje pero i tintarnica. Oblikovan je bez idealiziranja, suhe obješene staračke koža vrata i lica, upalim očima i uvučenim suhim usnama. Na licu portretiranog se zrcali umor i duboka mudrost, kao i individualna psihologija. Djelo je nagrađeno u Budimpešti 1896. i u Parizu 1900. godine.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Robert Frangeš-Mihanović, Puran, 1904.

Robert Frangeš-Mihanović
(1872. – 1940.)
Puran, 1904.
lijevanje, bronca
31,5 x 19,5 x 25 cm
MG-615

Istaknuti hrvatski moderni kipar, nakon obrazovanja u Beču (1889. – 1895.), usavršavao se u Parizu 1900. - 1901.godine, gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Jedan je od utemeljitelja Umjetničke akademije u Zagrebu (1907.) i među prvim je pokretačima i organizatorima likovnog života u Zagrebu. Najbolja djela iz njegova opusa svrstavaju ga u vjerodostojne tumače i nositelje aktualnih europskih umjetničkih strujanja s prijelaza 19. u 20. stoljeće.
U svojem umjetničkom razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, odnosno do najranijih ostvarenja impresionizma u hrvatskom kiparstvu. U punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji likova.
Umješnost kipareva oblikovanja, naročito u bronci, uočljiva je na brojnim njegovim animalističkim djelima gdje su glavni protagonisti domaće životinje, bilo da su prikazane kao rasni primjerci svoje vrste ili su dio figuralnih kompozicija.
U dinamičnoj formi isprekidane reljefne površine kipar oblikuje skulpturu Purana koji se kočoperi, zatvorenog volumena i pune forme. Vrhovima raširenih krila dotiče postament i zajedno s lepezastim repom oblikuje prostor u impresionističku obrisnu liniju rastvorenih površina s ritmičnim izmjenama svijetla i sjene.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Robert Frangeš – Mihanović, Filozof (Studija za Filozofiju),  1897.

Robert Frangeš – Mihanović
(1872. – 1940.)
Filozof (Studija za Filozofiju),  1897.
bronca
MG-588

Istaknuti hrvatski moderni kipar i medaljer, nakon obrazovanja u Beču (1889. – 1895.), usavršavao se u Parizu 1900. – 01., gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Jedan je od utemeljitelja Umjetničke akademije u Zagrebu (1907.) i među prvim je pokretačima i organizatorima likovnog života u Zagrebu.
Frangeš je ponajprije virtuoz u modeliranju broncom, mada je vješto oblikovao pojedina djela u mramoru, kao što je portretno poprsje Sveti Dominik (1893.).
U svojem umjetničkom razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, odnosno do najranijih ostvarenja impresionizma u hrvatskom kiparstvu. U punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji likova.
Prva faza (1893. – 1914.) zbog suglasja secesijskih, simbolističkih i impresionstičkih stilskih odlika smatra se najkvalitetnijom u cjelokupnom umjetnikovom opusu. Iz tog perioda je Glava filozofa. Izvedena je kao studija za reljef Filozofije, najoriginalnija od četiriju alegorija fakulteta zagrebačkog Sveučilišta koje rese Zlatnu dvoranu ondašnje palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (u gornjogradskoj zagrebačkoj ulici Opatičkoj 10) na čijem je čelu bio njegov mecena Izidor Kršnjavi. Kompaktna forma mislitelja oblikovana je u rodinovskom duhu jezgrovitog predstavljanja snažnog unutarnjeg sadržaja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content