Petar Dobrović, Radnik (Autoportret?), 1913.

Petar Dobrović
Radnik (Autoportret?), 1913.
ulje na platnu
99,8 x 79,7 cm
MG-1469

Petar Dobrović (1890.–1942.) slikarstvo je studirao u Budimpešti od 1909. do 1911., gdje prvi puta i izlaže u Muzeju lijepih umjetnosti 1911. godine. U rodnom Pečuhu družio se s književnikom Miroslavom Krležom. Razdoblje od 1912. do 1914. godine provodi u Parizu kada nastaje serija sezanovskih i kubističkih crteža. Jedan je od osnivača umjetničke grupe Oblik, 1926. godine u Beogradu, gdje sudjeluje u osnivanju likovne akademije na kojoj predaje od 1937. godine. Značajni su Dobrovićevi ljetni boravci na Hvaru i u Dubrovniku, gdje stvara niz pejzaža i portreta u tehnikama ulja i akvarela. Dobrovićevo je slikarstvo naročito obilježio koloristički realizam četvrtog desetljeća 20. stoljeća.
Dobrović na izrazito ekspresivan, gotovo ekspresionistički način prikazuje mladog muškarca do visine bokova. Ekspresivnom naboju slike pridonose također poza i energična gesta lika uzdignutih, raširenih, u laktovima savijenih ruku. Djelo Radnik (Autoportret?) slikan je u tamnom registru smeđih i sivih tonova, kubičnim, izlomljenim oblicima kao odjekom povijesnih avangardi, još aktualnih u vrijeme nastanka slike 1913. godine. Osim prodornim pogledom, uperenim izravno u promatrača, naglašena dramatičnost kompozicije postignuta je i režijom osvjetljenja, s naglašenim kontrastom svijetlog i tamnog te dijagonalnim prodorima u shemi kompozicije. Silueta portretiranog dodatno je naglašena svojevrsnim 'svjetlosnim' obrisom što ju uokviruje i izranja iz okolne tame pozadine.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Petar Dobrović, Portret pralje Suzane, 1931.

Petar Dobrović
(1890. – 1942.)
Portret pralje Suzane, 1931.
ulje / platno
92 x 73 cm
MG-1476

Petar Dobrović Portret pralje Suzane temelji na intenzivnoj boji koja u potpunosti nadmašuje vrijednost lokalnog tona. Dobrović majstorski svladava realne proporcije i stvarne prostorne odnose, ali zapravo o Suzani najviše govori slobodnim kolorističkim rješenjima i začudnim akcentima boje na dijelovima njezine figure, primjerice na rukama koje se žare crveno. Potencirajući kromatiku do euforične dinamike Dobrović postaje jedan 'najsnažnijih temperamenata', ali i najutjecajnijih autora srpskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća.
Petar Dobrović je rođen u Pečuhu, a slikarstvo je diplomirao 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Ugledajući se prvotno na impresioniste, Dobrović je tijekom kasnijeg usavršavanja, a osobito u Parizu 1912/14. prihvatio modernije koncepcije kubizma, cezanneizma i ekspresionizma. U Mađarskoj je sudjelovao u avangardnim umjetničkim pokretnima, a zbog političkog angažmana u Pečuhu je 1918. bio i uhićen. Pobjegao je u Pariz pa u Novi Sad gdje je radio kao gimnazijski profesor crtanja. Od 1921. je je živio u Beogradu gdje je predavao na Umjetničkoj školi i redovito izlagao. Sudjelovao je i u osnivanju grupe Oblik koja se od 1926. do 1939. zalagala za autonomiju umjetničke estetike i modernizam. Ljeta je često provodio u Dalmaciji, na Hvaru i u Dubrovniku, gdje je u akvarelu i ulju naslikao brojne portrete i pejzaže. Slikao je s Milanom Konjovićem i Ivanom Tabakovićem. U Krležinu časopisu Danas 1934. objavljivao je crteže, vinjete i likovne kritike. Bio je i jedan od osnivača beogradske Državne umetničke akademije na kojoj je predavao od 1937. U Dobrovićevoj je klasi 1940. - 41. studirao i Edo Murtić.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ivo Kerdić, Petar Dobrović, 1921.

Ivo Kerdić
(1881. – 1953.)
Petar Dobrović, 1921.
bronca
MG-2892-109
MG-2892-110

Veliki je hrvatski medaljer prve polovice 20. stoljeća. U Kerdićevim medaljama i plaketama od kraja drugog desetljeća 20. stoljeća, polako blijedi secesijska poetika i sve su istaknutiji plastični postulati. Tri medalje posvećene slikarima: Petru Dobroviću, 1921., Vilku Gecanu, 1923. i Vladimiru Beciću, 1930., snažni su i cjeloviti portreti likovnih i psiholoških vrijednosti. Reversi tih medalja sintetizirani su u svojim simbolima. Iako je ostvario veliki broj djela visoke kvalitete, ove medalje pokazuju svu kreativnu snagu Kerdićeva umjetničkog postignuća.
Kerdić svoju novu umjetničku koncepciju postiže na dvostranoj medalji slikara i pravnika Petra Dobrovića (1890.–1942.). O tome će zapisati: "Prva medalja, koju sam slobodno izveo, je gravirana medalja slikara Dobrovića, koja predstavlja jedno od mojih najznačajnijih djela. Ova je medalja čisto skulptorskog shvaćanja, bez slikarskog utjecaja, a ipak djeluje dobro medaljerski, pače graverski. Na aversu je lik slikara s natpisom u krugu: ´Petar Dobrović´, lik pun dobrovićevske samosvijesti. Dobrović, čovjek velike energije i samouvjerenja, skoro bahatosti, u okviru je medalje i njom potpuno vlada. Revers medalje nije zaostao za aversom. U ´pijetlu´ je opet cijela karakteristika Dobrovićeve ličnosti… S Dobrovićevom medaljom probio sam se do Amerike, gdje je ona skoro u cjelini od 25 komada rasprodana."
Ivo Kerdić slično likovno rješenje medalje slikara Dobrovića s izvanrednim psihološkim portretnim prikazom na aversu i s karakterističnim personifikacijama i geslom na reversu primjenjuje kod oblikovanja medalja posvećenim hrvatskim slikarima Vilku Gecanu (1894. – 1973.) i Vladimiru Beciću (1886. – 1954.).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Petar Dobrović, Kupari, 1933.

Petar Dobrović
Kupari, 1933.
ulje na platnu
55 x 73 cm
MG-1480

Slika Kupari iz 1933. paradigma je zrele stvaralačke moći, ali i apsolutne radosti života Petra Dobrovića. Hedonistička Dobrovićeva vizija mediteranskoga krajolika ostvarena je kolorističkim masama u ekstazi boje i vedrine.
Petar Dobrović je rođen u Pečuhu, a slikarstvo je diplomirao 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Nakon impresionističkih početaka, a osobito slijedom usavršavanja u Parizu 1912-14., prihvaća modernije koncepcije kubizma, cezanneizma i ekspresionizma. U Mađarskoj sudjeluje u avangardim pokretnima, a zbog političkog djelovanja u Pečuhu je 1921. bio i uhićen. Odlazi u Beograd, predaje na Umjetničkoj školi i redovito izlaže. Već se oko 1925. u prvim Dobrovićevim slikama s Hvara ističe veoma razvedeni kolorizam. Po povratku s drugog putovanja u Pariz te na Azurnu obalu s Milanom Konjovićem 1926-27., Dobrović se vraća dalmatinskim pejzažima i sve široj ekspanziji kolorizma. U Beogradu sudjeluje i u osnivanju grupe Oblik koja se od 1926. do 1939. zalaže za autonomiju umjetničke estetike i modernizam. U Krležinu časopisu Danas 1934. objavljuje crteže, vinjete i likovne kritike. Predan lijevim idejama građanske inteligencije, Miroslava Krležu i danasovce portretira okupljene u svom ateljeu i na svom najvećem platnu U redakciji časopisa „Danas“. Kao jedan od osnivača (1937.) predaje na Državnoj umetničkoj akademiji u Beogradu. U Dobrovićevoj je klasi 1940-41. studirao je i Edo Murtić.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content