Oznaka: Pejzaž

Gabriel Jurkić, Pejzaž, s. a.

Gabriel Jurkić
Pejzaž, s. a.
ulje, karton
35 x 25 cm
MG-915

Gabriel Jurkić u pejzažu rodnoga kraja slika duhovnu ljepotu emaniranu u bezbroju mogućih pojavnosti. Priroda zapadne Bosne, livanjska i kupreška brda i visoravni prostori su njegove istinske inspiracije i umjetničke slobode. Od prvih mladenačkih pokušaja do poznih godina provedenih u zataji Franjevačkog samostana Gorica Jurkić upravo u nedirnutim poddinarskim prostranstvima 'u svakom kutu i trenutku nalazi novi motiv'. U Pejzažu iz 1930-ih slobodnim potezima i prirodnim tonovima usklađene geme doseže svjetlo u oblacima i vjetar u krošnjama i dojam veličanstvenog suglasja s prirodom. Slike rodnoga kraja kao vizije zemaljske i nebeske harmonije ubrajaju Gabriela Jurkića među naše najveće pejzažiste 20. stoljeća.
Gabriel Jurkić (Livno, BiH, 1886 – 1974), nakon zagrebačkog umjetničkog školovanja kod Bele Čikoša-Sesije i Mencija Clemena Crnčića te kasnije završene Akademije kod Aloisa Deluga i specijalke kod Kazimierza Pochwalskog u Beču, prva djela od kapitalnog značaja ostvaruje u duhu simbolizma i secesije (Visoravan u cvatu, 1914. iz zbirke Umjetničke galerije BIH u Sarajevu; Put u vječnost, 1918. iz zbirke NMMU). Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća objedinjuje impresionistička iskustva i dekorativnost secesije. U više od šest desetljeća intenzivnog umjetničkog rada uglavnom je slikao pejzaže, portrete i religiozne tema. Jurkićevim je kasnijim stvaralaštvom prevladavao produhovljeni realizam, a bavio se i grafikom, opremom i ilustracijom knjiga i restauriranjem.

Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdo Quiquerez, Pejzaž, 1874.- 1875.

Ferdo Quiquerez
Pejzaž, 1874.- 1875.
ulje/platno
15,5x2645cm
MG-2219

Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji (upoznao se sa arhitektonskim vedutama Ippolita Caffia), kasnije u Rimu i okolici kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svijetlu. Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji. Skromni učiteljski prihodi i stalni rad nisu bili dovoljni za održanje egzistencijalnog minimuma od ranije boležljivog Quiquereza.
Pejzaž iz 1874. jedna je od malobrojnih Quiquerečevih malih, skladnih realističkih pejzaža baziranih na čvrstom sistemu masa i oblika, lišenih deskripcije i nepotrebnog detaljiziranja. Pojavnost oblika usklađena je u čistoj kompoziciji, linearne perspektive koja povezuje slikovitost nekoliko boja (zelene, smeđe i sive koje prelazi u sjenu) u okruženju sunčane atmosfere. Tim načinom ostvaruje novu strukturu oblika i ulazi u predvorje modernog.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdo Quiquerez, Pejzaž, 1874.-1875.

Ferdo Quiquerez
Pejzaž, 1874.-1875.
ulje/platno
15,5x2645cm
MG-2219

Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji (upoznao se sa arhitektonskim vedutama Ippolita Caffia), kasnije u Rimu i okolici kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svijetlu. Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji. Skromni učiteljski prihodi i stalni rad nisu bili dovoljni za održanje egzistencijalnog minimuma od ranije boležljivog Quiquereza.
Pejzaž iz 1874. jedna je od malobrojnih Quiquerečevih malih, skladnih realističkih pejzaža baziranih na čvrstom sistemu masa i oblika, lišenih deskripcije i nepotrebnog detaljiziranja. Pojavnost oblika usklađena je u čistoj kompoziciji, linearne perspektive koja povezuje slikovitost nekoliko boja (zelene, smeđe i sive koje prelazi u sjenu) u okruženju sunčane atmosfere. Tim načinom ostvaruje novu strukturu oblika i ulazi u predvorje modernog.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz fotoarhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdo Quiquerez, Pejzaž, 1874.-1875.

Ferdo Quiquerez
Pejzaž, 1874.-1875.
ulje/platno, 15,5x2645cm
MG-2219

Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji (upoznao se sa arhitektonskim vedutama Ippolita Caffia), kasnije u Rimu i okolici kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svijetlu. Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji. Skromni učiteljski prihodi i stalni rad nisu bili dovoljni za održanje egzistencijalnog minimuma od ranije boležljivog Quiquereza.

Pejzaž iz 1874. jedna je od  malobrojnih Quiquerečevih malih, skladnih realističkih pejzaža baziranih na čvrstom sistemu masa i oblika, lišenih deskripcije i nepotrebnog detaljiziranja. Pojavnost oblika usklađena je u čistoj kompoziciji, linearne perspektive koja povezuje slikovitost nekoliko boja (zelene, smeđe i sive koje prelazi u sjenu) u okruženju sunčane atmosfere. Tim načinom ostvaruje novu strukturu oblika i ulazi u predvorje modernog.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Gabriel Jurkić, Pejzaž, 1919.

Gabriel Jurkić
Pejzaž, 1919.
ulje / platno
50 x 150 cm
MG-3102

Slikar Gabriel Jurkić (1886.–1974.) likovno je obrazovan u Zagrebu (privatna umjetnička škola Čikoša i Crnčića te Viša škola za umjetnost i obrt) te Beču na Akademiji i specijalnoj školi Kazimierza Pochwalskog. Njegovo rano slikarstvo pripada simbolističkom izričaju s jasnim poveznicama s djelom Giovannija Segantinija, dok mu je kasniji opus bliži realizmu i osunčanom plenerizmu. Živio je i radio u Sarajevu, a potom se sa suprugom preselio u franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje su proveli posljednje godine života.
Naglašeno izduženi, panoramski format slike Pejzaž iz 1919. godine potencira širinu slikanog krajolika. Prizor bogatog kolorita u predvečerje s motivima livade s planinom u pozadini ispod golemog neba, sitnim likom pastira i stada ovaca te primjenom tehnike sitnih, izduženih poteza kistom veže ovo simbolističko djelo uz divizionizam Giovannija Segantinija.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Maksimilijan Vanka, Pejzaž, 1932.

Maksimilijan Vanka
Pejzaž, 1932.
ulje, drvo
50 x 65 cm
cjelina s okvirom  63 x 78 cm
MG-2747

„Pejzaž“ predstavlja jednu od tri tematske cjeline kojima je Maksimilijan Vanka bio zaokupljen tijekom svoje likovne karijere. Uz portrete i folklornu tematiku slika krajobraze okupane svjetlošću i toplinom ljetnog sunca ističući  regionalne i etnografske specifičnosti. Upotreba toplih, žarkih boja, bez primjesa crne, Vanku povezuje sa slikarstvom Van Goga i tradicijom flamanskog slikarstva. Statične scene netaknute prirode bez prikaza ljudi ili romantičnih ruševina na promatrača djeluju umirujuće, što se posebno odnosi na slike s korčulanskim motivima. Osim flamanskog utjecaja, treba napomenuti i utjecaj hrvatskih plenerista s početka 20.st. poput Mate Celestina Medovića, njegove palete boja i beskrajnih pejzaža.

Maksimilijan Vanka (1889.-1963.) odgajan je u Hrvatskom Zagorju sve do svoje osme godine kada se seli u Zagreb. U Zagrebu završava osnovnu školu i realnu gimnaziju. Od 1908. do 1910. stječe likovnu izobrazbu na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod Bele Čikoša Sesije, te nastavlja školovanje u Bruxellesu na Akademiji lijepih umjetnosti od 1911. do 1915. Kao učitelj crtanja na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt predaje od 1920. do 1934., a zatim i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagreb na kojoj zvanje profesora stječe 1923. Pripisuje mu se uvođenje sangvine tehnike na naše prostore, odnosno izvedbu crteža u crvenoj kredi. U New Yorku je živio od 1934. do 1941. godine i u tom su periodu uz njujorške nebodere najčešća inspiracija njegovih djela socijalne teme: prosjaci i beskućnici, lučki barovi, ulične tučnjave, ljudi s dokova; što ga povezuje s djelovanjem zagrebačke grupe Zemlja. Na otoku Korčuli utemeljio je likovnu koloniju te je tamo provodio ljeta družeći se s kolegama slikarima. Umire 1963. u Meksiku.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti  © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content