Oznaka: Pariz

Marta Ehrlich, Pariz, 1938.

Marta Ehrlich
Pariz, 1938.
tempera na papiru
433 x 573 mm
MG-4713

Nije bilo puno slikarica u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Umjetnička je kultura bila potpuno određena „muškim pogledom“, da parafraziramo Lauru Mulvey, koja je 1973. tim terminom pokušala opisati komercijalni film, oblikovan, povijesno gledajući, od strane heteroseksualnih muškaraca za vlastiti vizualni užitak. Koliko se njezin umjetnički rad može interpretirati u svjetlu te činjenice ostaje na budućim istraživačima, ali je nedvojbeno da su boravci u Parizu ostavili traga. Premda je tzv. pariška škola 30-tih godina 20. stoljeća, koju je karakterizirao pluralizam realističkih slikarskih pristupa – od različitih postimpresionističkih do nadrealističkih tendencija – već bila na zalazu svoje moći, u slikarstvu Marte Ehrlich ona je ostavila dubokog traga. Taj bi se trag najkraće mogao opisati pojmom slobode. Naime, zagrebačka likovna i pedagoška scena je u periodu između dva svjetska rata inzistirala na disciplini crteža i kolorita. Bilo kakvo odstupanje od lokalne boje ili stroge kompozicije, bilo je nepoželjno. Na ovoj, kao i na svim drugim slikama nastalim u Parizu, Marta Ehrlich se okreće drugačijem slikarstvu. Trgovi omeđeni palačama, prepuni krošnji i prolaznika zaokupljaju njezinu pažnju. Gotovo u pravilu ih prikazuje odozgora; debla drveća gube i volumen i masu i postaju samo linije povučene kistom, kao i grane, dok je lišće niz kolorističkih mrlja kojima ne razaznajemo obrise. Drveće se pretapa s fasadama zgrada, i sve kao da – sasvim u skladu s postimpresionističkim tendencijama - titra u zraku.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Leo Junek, Cherche Midi, Pariz,1938.

Leo Junek
(1899. – 1993.)
Cherche Midi, Pariz,1938.
ulje / platno
73 x 92 cm
MG-1487

Leo Junek je nakon završene zagrebačke Akademije već 1925. otišao na usavršavanje u Pariz. Za njegovu su ranu fazu karakteristični autoportreti monumentalne jednostavnosti i naglašenog kolorita koji će tijekom 1930-ih kulminirati u pariškim vedutama i krajolicima čarobne pikturalne snage. Slijedom sezanističkih, ali i fovističkh uzora te u izravnom kontaktu s Raoulom Dufyem, Junek je izgradio svijet vlastitih vizija ostvaren profinjenim kolorističkim harmonijama u naoko jednostavnim širokim ploha i mrljama. Zgrada pariškog vojnog zatvora Cherche Midi s okovanim prozorima i visokim ogradnim zidom iz gradske je vedute u Junekovoj interpretaciji prerasla u jedinstvenu ritmičnu igru boje, svjetla i teksture. Junekovo slikarstvo je već 1940-ih postalo blisko apstrakciji, a nakon selidbe u Orsay 1950. slikao je u potpunosti u duhu lirske kolorističke apstrakcije.
Leo Junek (Lorris Junec) je većinu svoga opusa ostvario u Francuskoj. Iako je u Hrvatskoj kratko živio i relativno malo izlagao, Junek je bitno i trajno utjecao na naše slikarstvo. Između dva svjetska rata brojni su mu se naši stipendisti u Parizu obraćali za pomoć (Juraj Plančić, Vjekoslav Parać, Marijan Detonij, Slavko Kopač). S Krstom Hegedušićem je intenzivno surađivao na pokretanju Udruženja umjetnika Zemlja, ali je vjeran svom osobnijem i urbanijem putu prema modernizmu iz Udruženja istupio već nakon prve izložbe 1929. godine. Junekova poetika osobito je utjecala na hrvatske slikare izrazito kolorističkog senzibiliteta (Edo Kovačević, Vera Nikolić, Slavko Kopač, Antun Mezdjić, Edo Murtić, Josip Vaništa).

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Željko Hegedušić, Ples, Pariz, 1930.

Željko Hegedušić
Ples, Pariz, 1930.
tinta/papir

Hegedušić je rođen 1906. u Tuzli u Bosni i Hercegovini, ali će zagrebačka, a kasnije i pariška umjetnička sredina biti presudna za njegov umjetnički razvoj. Na specijalizaciju u Pariz, Hegedušič odlazi 1931. Prije nego što se potpuno posvetio radu pod snažnim utjecajem nadrealizma, Hegedušić je u periodu od 1930. do 1941. ostvario nekoliko antologijskih radova koje možemo povezati s Novom objektivnošću, umjetničkim pokretom koji je uz pomoć groteske pokušao izraziti kritiku europskog društva između dva svjetska rata.

Crtež „Ples, Pariz“ imao bi sve odlike prikaza urbanog, hedonističkog života tipičnog za umjetnost s prijelaza stoljeća da Hegedušić pod utjecajem umjetničke avangarde nije u njemu upotrijebio tehniku montaže, s jedne strane, odnosno proširio prikaz novim sadržajima, s druge strane. Prikaz dvije centralne figure na crtežu – plesačica (prostitutka?) i građanin višeg sloja – ima sve odlike secesije: preciznu i kontinuiranu liniju koja toliko ističe eleganciju da nam se i korpulentna figura muškarca čini lakom i gracioznom. Hegedušić, međutim, tu secesijsku potku narušava tako da prizoru dodaje tri prostorno-vremenski potpuno nepovezana motiva: grupu glazbenika u gornjem dijelu crteža, grupu prosvjednika i kolonu automobila u donjoj polovici crteža. Premda život grada povezuje sve prikazane motive, Hegedušić razlikama u veličini prikazanih motiva, kao i njihovim razmještajem na površini izbjegava nacrtati alegoriju gradskog života. Jer ono što Hegedušić prikazuje nije priča, nego kritika društva. Na tragu grupe Zemlja, s kojom će izlagati nakon povratka iz Pariza, i na tragu Nove objektivnosti, Hegedušić neuvijeno ukazuje na svijet ogromnih društvenih razlika, na lagodan život jednih (krupna buržoazija) i težak život drugih (radnici, prostitutke) u kakofoniji velegrada kakav je Pariz.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Željko Hegedušić, Ples, Pariz, 1930.

Željko Hegedušić
(1906. - 2004.)
Ples, Pariz, 1930.
tinta/papir
265 x 178 mm
MG-6536

Hegedušić je rođen 1906. u Tuzli u Bosni i Hercegovini, ali će zagrebačka, a kasnije i pariška umjetnička sredina biti presudna za njegov umjetnički razvoj. Na specijalizaciju u Pariz, Hegedušič odlazi 1931. Prije nego što se potpuno posvetio radu pod snažnim utjecajem nadrealizma, Hegedušić je u periodu od 1930. do 1941. ostvario nekoliko antologijskih radova koje možemo povezati s Novom objektivnošću, umjetničkim pokretom koji je uz pomoć groteske pokušao izraziti kritiku europskog društva između dva svjetska rata.

Crtež „Ples, Pariz“ imao bi sve odlike prikaza urbanog, hedonističkog života tipičnog za umjetnost s prijelaza stoljeća da Hegedušić pod utjecajem umjetničke avangarde nije u njemu upotrijebio tehniku montaže, s jedne strane, odnosno proširio prikaz novim sadržajima, s druge strane. Prikaz dvije centralne figure na crtežu – plesačica (prostitutka?) i građanin višeg sloja – ima sve odlike secesije: preciznu i kontinuiranu liniju koja toliko ističe eleganciju da nam se i korpulentna figura muškarca čini lakom i gracioznom. Hegedušić, međutim, tu secesijsku potku narušava tako da prizoru dodaje tri prostorno-vremenski potpuno nepovezana motiva: grupu glazbenika u gornjem dijelu crteža, grupu prosvjednika i kolonu automobila u donjoj polovici crteža. Premda život grada povezuje sve prikazane motive, Hegedušić razlikama u veličini prikazanih motiva, kao i njihovim razmještajem na površini izbjegava nacrtati alegoriju gradskog života. Jer ono što Hegedušić prikazuje nije priča, nego kritika društva. Na tragu grupe Zemlja, s kojom će izlagati nakon povratka iz Pariza, i na tragu Nove objektivnosti, Hegedušić neuvijeno ukazuje na svijet ogromnih društvenih razlika, na lagodan život jednih (krupna buržoazija) i težak život drugih (radnici, prostitutke) u kakofoniji velegrada kakav je Pariz.

Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti