Oscar Artur Alexander
(1876. – 1953.)
Autoportret, 1896.
ulje na platnu, 96,5 x 75 cm
MG-370
Autoportret iz 1896. godine, zasigurno je jedna od ponajboljih slika nedovoljno poznatog slikara - portretista Alexandera koji je, ogorčen odnosom svojih suvremenika prema njemu i ostavši usamljen u Samoboru u koji se povukao, zabranio izlaganje svojih radova u hrvatskim muzejima. Čini se da je brisanje svega što je nekada nastajalo i memorije na one koji su nešto prethodno stvorili, konstanta hrvatske kulture sa ciljem uzurpacije sadašnjeg trenutka i samih sebe jer sve počinje s onima koji tu kulturu trenutno oblikuju. Više nego paradigmatski primjer za takav odnos prema prethodnicima je život i slikarski rad Oscara Artura Alexandera. Potekavši iz imućne trgovačke obitelji koja je stvorila temelje hrvatske devetnaesto stoljetne industrije pa onda i one 20. stoljeća (a o kojoj se također danas malo zna ili je se prešućuje), mogao se školovati u najprestižnijim europskim gradovima – u dva navrata boravi u Parizu, kratko studira na bečkoj akademiji. Za prvog pariškog boravka pohađa Akademiju Juliàn te kasnije radi u ateljeima Eugenea Carrièrea i Jamesa McNeila Whistlera. Drugi pariški boravak (1898. - 1902.) još je važniji za formiranje Alexanderova slikarskog izraza. Pariz oko 1900. godine dinamičan je prostor kulturnog stvaralaštva različitih likovnih zbivanja. Tu će se između ostalih zateći i Matoš s kojim se Alexanedr druži, s kojim posjećuje izložbe i raspravlja o umjetnosti. Na njega, kao izrazitog portretistu, utjecat će Renoirova varijanta impresionizma, a između Whistlerova i Carriereova simbolizma, odlučio se za Carrièrea. U Parizu je upoznao i djelo Ferdinanda Hodlera (Snježana Pintarić, 1998.). Alexander će se oko 1905. ponovno zateći u Beču gdje 1908. postaje punopravnim članom Hagebunda.
Na Autoportret iz 1896. godine, Alexander je na pola je puta između akademskih zasada i intuitivnog načina modernog slikarstava. Rasvijetlivši paletu pri slikanju pozadine, ujedno primjenjuje slobodan način nanošenja boje vidljiva poteza kista na tragu bukovčevih portreta. Prikazao se kao samosvjestan mladić prodorna pogleda. Ozbiljnosti prikaza samog sebe pridonosi i odluka da se ovjekovječi u tamnom odjelu s kravatom! U tom tričetvrtinskom portretu posebno se ističu slikarevi osnovni „alati“ – oči i desna ruka koju bismo mogli ubrojiti u imaginarnu galeriju remek djela slikanja ruku. Kasnije će se Aleksanderova palete dodatno rasvijetliti, ponekad do fluidnosti posebno u simbolističkim radovima te će napraviti pokoji izlet prema ekspresionizmu boja.
Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb