NMMU vam predstavlja Selmu Hafizović u povodu otvorenja umjetničine izložbe “Reproduction” u Galeriji Josip Račić

NMMU: Rođeni ste u Mostaru, a odrasli u Santa Barbari. Kako ste došli u Kaliforniju, kako ste se priviknuli na novu sredinu i kakvo vam je bilo odrastanje tamo?

SELMA HAFIZOVIĆ: Nije se teško priviknuti na Santa Barbaru. Odrastanje tamo bilo mi je zaista čarobno i lako, u prirodi, okružena ljudima koji žive u sigurnosti, naprosto nerealno. Moj brat već je ranije studirao u Kaliforniji i bili smo odvojeni pa sam bila sretna što je obitelj opet bila na okupu i što sam u vrijeme rata i ja dobila priliku tamo živjeti i studirati.

NMMU: Da li se netko u vašoj obitelji bavio likovnom ili nekom drugom vrstom umjetnosti?

SELMA HAFIZOVIĆ: U obitelji imam poznate filozofe i redatelja. No, na mene je najviše utjecao moj otac, koji je bio pilot i strastveni kolekcionar - iako on toga nije ni bio svjestan. Putovao je posvuda po svijetu, a sa svakog putovanja doma bi donosio različite zanimljive predmete i slike. Tako da sam oduvijek bila okružena slikama.

NMMU: Školovali ste se na prestižnim sveučilištima u SAD-u i u Engleskoj. Kojom ste se temom bavili na poslijediplomskom studiju na Goldsmiths University of London?

SELMA HAFIZOVIĆ: Final Girl Theory naziv je mog rada sa sveučilišta Goldsmiths u Londonu, a za njega me inspirirala knjiga Man Women and Chainsaws - Gender in the Modern Horror Film, mnogostruko nagrađivane američke akademkinje Carol Jay Clover, objavljena 1992. Final Girl je trop u horor filmovima (osobito u slasher filmovima), a odnosi se na posljednju živu djevojku(e) ili ženu koja se suočila s ubojicom, navodno onu koja je ostala ispričati priču. Carol Jay Clover proučavala je slasher filmove 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća - razdoblja koje se smatra zlatnim dobom tog žanra. Definirala je posljednju djevojku kao jedinu preživjelu iz skupine, obično mladih ljudi, koje proganja Zlikovac. Ona je jedina koja dobiva konačni obračun s njim bilo da ga sama ubije ili ju u zadnji čas netko spasi, a koja takvu "privilegiju" ima zbog svoje implicirane moralne superiornosti (na primjer, ona je jedina koja odbija seks, drogu ili druga takva ponašanja, za razliku od svojih prijatelja).

NMMU: Živite na lokaciji New York – Dubrovnik?
(što mislite da su prednosti, a što nedostaci života u oba grada?)
Gdje živim teško je reći, trenutno većinom u Dubrovniku. Zasad : ) Zadnjih sam godina bila više u Londonu i Los Angelesu, ali svi znamo nedostatke i malih i velikih gradova - jedan je prebrz, drugi prespor, uvijek vam nešto nedostaje. Volim male gradove i mislim da sam jako rano počela živjeti old lady art dream, to jest malo mjesto na kraju svijeta.

NMMU: Kako se zvala vaša samostalna izložba održana 2007. u V&A u New Yorku i
koje ste radove na njoj prezentirali?

SELMA HAFIZOVIĆ: Imala sam dvije izložbe u V&A i bila je jako dobra galerija u Lower East Side-u. Suradnja s V&A mi je značajno iskustvo u kojem sam otkrila kako odnos između galerista i umjetnika može biti jako važan za razvoj rada i kako je divno kad to i jest. Stoga zahvaljujem Victoriji Donner za njenu veliku predanost umjetnosti.

NMMU: Umjetnica ste, ali i kustosica… Prepuštate li se radije „u ruke“ kolega ili svoje izložbe volite raditi sami?

SELMA HAFIZOVIĆ: Obožavam umjetnost, umjetnike i sve ljude koji se bave umjetnošću, taj svijet za mene je izuzetno važan. Moj kustoski rad proizlazi iz nekoliko barijera za koje sam previše nestrpljiva. Problem umjetnika u društvu je taj da je često izoliran od rada o kojem nešto zna, gubi moć samoodrživosti. Galerijski i kustoski rad za mene su jedna vrst otpora u kojem umjetnik zauzima više mjesta umjetničkom društvu.

NMMU: Radove iz ciklusa „Reproduction“ premijerno ćete prikazati na istoimenoj izložbi u Galeriji Josip Račić , to je ujedno i vaše prvo umjetničko predstavljanje u Zagrebu?

SELMA HAFIZOVIĆ: Da, jako sam zahvalna Branku Franceschiju, ravnatelju Nacionalnog muzeja muzeja moderne umjetnosti i kustosici Romini Peritz na prilici da svoj rad predstavim kolegama umjetnicima i zagrebačkoj publici.

NMMU: Koliko je ciklus „Reproduction“ nastajao i po čemu je sličan ili različit od vaših prethodnih ciklusa, što vam je bila inspiracija?

SELMA HAFIZOVIĆ: Ciklus je nastajao jako dugo i akumulacija je ideja i osobnih i društvenih. Od njega sam dosta odvojena i teško mi ga je procijeniti. Čak je i čudan i nepovezan, ali, ipak jako vjerujem u njega i mislim da je dosta hrabar, jer ne pokušava ugoditi nikome. „Reproduction“ je kraj reprodukcije kroz predmet, odnosno sliku, tu pokušavam vidjeti tehnološku revoluciju kroz neuspjeh našeg tijela.

NMMU: Tko su vaši umjetnički uzori?
Mike Kelly, Balthus

NMMU: Izjavili ste da ste željeli da vaš gledatelj bude u stanju kognitivne disonance i da vjerujete da bi se svojom maštom trebao „boriti“ kako bi doživio vaše djelo na isti način kao što ste i vi to činili pri njegovu stvaranju? Kako je izgledala vaša
„borba“?

SELMA HAFIZOVIĆ: Ne mislim nužno boriti se, iako je to često moje iskustvo. Mislim da je sudjelovati u umjetnosti dar, proces kreativnosti i u tom smislu želim da je gledatelj svjestan svoje sposobnosti stvaranja. Moj trik za to je kognitivna disonanca, jer je to najbolji način kojim tijelo gledatelja uvodim u rad.

NMMU: Bojite li se rapidnog napretka umjetne inteligencije i mislite li da bi nas u budućnosti mogla „pokoriti“?

SELMA HAFIZOVIĆ: Sve je moguće. Zaista dolazi nemoguće, to zasigurno znam i osjetim.

NMMU: S kojom svjetskom umjetnicom / umjetnikom biste voljeli surađivati?

SELMA HAFIZOVIĆ: Sa svojom prijateljicom Sofijom Albinom Novikoff Unger, danskom umjetnicom koja u svom radu spaja prirodno i umjetno.

NMMU: Čiju izložbu biste voljeli prirediti?

SELMA HAFIZOVIĆ: Voljela bih proći kroz arhive hrvatskih muzeja i otkriti nepoznate ženske umjetnice.

NMMU: Tko je u umjetničkom smislu najviše utjecao na vas, od koga ste najviše
naučili, čije savjete pamtite?

SELMA HAFIZOVIĆ: Savjet mog prijatelja Ralpha Rugoffa, kustosa Hayward Gallery u Londonu i prošlog venecijanskog bijenala, koji je dugo vodio Mike Kelly Foundation - fondaciju mog najdražeg umjetnika. Ali ustvari slušam sebe, ako sam ja ok s radom koji sam morala napraviti, kritike bile opravdane ili ne, za mene nisu važne.

NMMU: Mislite li da je današnji svijet još uvijek muški svijet?

SELMA HAFIZOVIĆ: To pitanje je nerelevantno i stvara podjelu. Ono što je relevantno je da se ljudsko biće tretira nekorektno u slučaju žena, a tom nepravdom protkano je društvo globalno.

NMMU: Što biste izdvojili kao svoj najveći dosadašnji uspjeh?
Svoj rad.

SELMA HAFIZOVIĆ: O čemu još uvijek sanjate?
O svom radu.

Razgovarala: Lana Šetka © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto-portret umjetnice Selme Hafizović / Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Skip to content