Oznaka: Mrtva priroda

Đuro Tiljak, Mrtva priroda, 1930-e

Đuro Tiljak
Mrtva priroda, 1930-e
ulje na platnu
62,8 x 48,1 cm
MG-1296

Pomno komponirana Mrtva priroda Đure Tiljaka, naslikana nekoliko godina nakon njegovih magičnih Lipa, začudno je otuđena i nadstvarna. Skromnu svakodnevicu Tiljak sažima u prizoru šake gliva i zdjele s jabukama na nestabilnoj kosini trošnoga stola. Cézanneovskom transformacijom Tiljak svodi stvarne oblike na geometrijske forme. Slika pastoznim namazom, a boje koristi modulacijski naglašavajući njima volumene. Prednjim planom dominiraju topli, zemljani tonovi, a nedefinirana pozadina je kontrastno hladno tonirana.
Đuro Tiljak je nakon prekinutog studija u Zagrebu 1919. upisao moskovsku Akademiju kod Vasilija Kandinskoga. Po povratku u domovinu 1923. diplomirao je kod Ljube Babića. U ranijoj je fazi slikao pod utjecajem postimpresionista, a zatim u duhu magičnoga realizma. Izlagao je na Proljetnim salonima. Nakon usavršavanja u Parizu 1928/29., kao član grupe Zemlja od 1930. do 1933., kompoziciju temelji na crtežu i suženoj kolorističkoj paleti. Nasuprot stvarateljskoj posvećenosti vlastitoj viziji kao likovni kritičar se u međuratnom razdoblju odlučno protivio individualističkom larpurlartizmu. Tijekom Drugoga svjetskog rata stvarao je ekspresivne figuralne prizore, a kasnije je unutar motiva krajolika razvijao kolorističke improvizacije bliske apstrakciji. Bavio se i grafikom. Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i bio član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Seder, Mrtva priroda, 1977.

Đuro Seder
Mrtva priroda, 1977.
tempera/papir
MG-3969

Đuro Seder spada u generaciju hrvatskih umjetnika od kojih se, na određeni način, očekivalo da nakon II. svjetskog rata obnove modernističke umjetničke principe. Očekivanje je bilo osnaženo  službenim brisanjem socijalističkog realizma iz kulturne politike zemlje, što se dogodilo negdje upravo u vrijeme kada mladi Seder završava zagrebačku likovnu akademiju (prva polovica 50-ih godina). Obnova se umjetničkog modernizma odvija na dva traka. Na jednom se traku obnavljaju ideje Bauhausa, a na drugom se slijede principi apstraktnog ekspresionizma i tada aktualne filozofije egzistencijalizma. Postavši 1959. član „Gorgone“, Seder je svoj umjetnički put tražio u apstraktnim i monokromnim slikama, slikama koje su se zadovoljavale ukazivanjem na vlastitu materijalnost: okvir, nanos pigmenta, platno i slično. Pod utjecajem egzistencijalizma, a kasnije zahvaljujući i kontaktima članova grupe s Yvesom Kleinom, Seder je znao reći da je na slikama iz tog perioda nastojao prikazati prazninu, ne samo kao metaforu ljudskog života, nego kao konkretno osobno osjećanje.

„Mrtva priroda“ stoji negdje između Sederove gorgonaške faze i faze koja joj čini suprotnost, a u kojoj se priklonio ekspresivnom slikarstvu s naznakama ljudske figure, pejzaža i slično. Raznobojni kolorit, pastozni namazi boje i jaka stilizacija motiva postale su tako glavne odlike njegovog slikarstva od početka 80- ih godina do danas. Na ovoj se „Mrtvoj prirodi“ još uvijek ne razaznaju realistički motivi, još nema jakih, kontrastnih boja, potez rukom je naglašen, ali smiren velikim plohama boje. Jasno je da je Seder odustao od prikazivanja praznine, ali da još traži sadržaj kojim bi je ispunio.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Vladimir Becić, Mrtva priroda, 1909.

Vladimir Becić
(1886.–1954.)
Mrtva priroda, 1909.
ulje na platnu
52 x 65 cm
MG-893

Vladimir Becić (1886.–1954.) polazio je u Zagrebu privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Prekinuvši studij prava, 1905. godine odlazi u München i pohađa privatni slikarski tečaj Heinricha Knirra. Upisavši Akademiju 1906. godine, završava tečaj crtanja kod Ludwiga von Hertericha te upisuje slikarsku klasu kod Huga von Habermanna, gdje se između 1905. i 1910. godine kreću i Račić, Kraljević i Herman (Minhenski krug). U Pariz odlazi 1909. godine i upisuje Académie da la Grande Chaumière te crta za časoppis Le Rire. Od 1910. Godine boravi u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Bitolju. Razdoblje od 1916. do 1918. godine provodi na solunskom frontu kao dopisnik i ratni slikar časopisa L’Illustration. Po završetku rata odlazi u Blažuj kod Sarajeva, gdje gradi atelijer i slika kolorističkim realizmom pejzaže, portrete i prizore iz svakodnevnog seosokog života. Tijekom 1920-ih kratko slika i u stilu magičnog realizma, da bi se u Grupi trojice od 1929. godine ponovno okrenuo kolorističkom realizmu portreta, pejzaža i prizora iz pučke svakodnevice. Značajna je Becićeva djelatnost kao profesora na zagrebačkoj Akademiji te članstvo u JAZU.

Mrtva priroda iz 1909. godine slikana minhenskim, zagasitim koloritom dobar je primjer primjene postavki sezanizma. Oblici kruha, voća i vrča prikazani na okruglom stolu prekrivenom jednostavnim, bijelim stoljnjakom jasno ukazuju na svoj predložak u geometrijskim tijelima valjka i kugle. Horizontalna kompozicija je jednostavna i sastoji se iz tri glavna dijela: donju polovicu slike zauzima prikaz površine stola, gornju polovicu siva pozadina, a središnji dio motiv mrtve prirode položen na stol.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content