Oznaka: Miljenko Stančić

Miljenko Stančić, Izlet u Sloveniju, 1966.

Miljenko Stančić
Izlet u Sloveniju, 1966.
ulje na platnu
65 x 81 cm
MG-6705

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977. Slika Izlet u Sloveniju (1966.) djelo je koje percipira halucinantni rad sna odražen simulacijama koje uvijek upućuju na drugo do viđenog te su ujedno i bliske iskustvenim obitavanjima "ja-forme" i udaljene od njih. Lebdeće snene fantazmagorije, gdje dječja tijela pobjeđuju gravitaciju, možebitna su snovita sjećanja na djetinjstvo (i umjetnikova brata), slikara u čijoj je „osobnoj mitologiji svjetlost sinonim slikarstva“ (I Zidić). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miljenko Stančić, Čekaonica, 1964.

Miljenko Stančić
Čekaonica, 1964.
ulje/platno, 97 x 116,5 cm
MG-2630

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977. U razdoblju od 1954. do 1957. Stančić ostvaruje takozvanu treću fazu vlastitoga opusa u kojoj crta i slika uglavnom Varaždin. Iz te faze je i slika Varaždinska ulica (1955.). Slika "Čekaonica" (1964.) pokazuje nadrealnu, surovu, zgužvanu masu otuđenih figura prikazanih u mrkim bojama na sivome fondu unutar apstrahirana ambijenta, a koja se u statičnoj dinamici giba prostorom alijenacije određenim bezličnim kulisama. Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Miljenko Stančić, Vjekoslav Karas, 1953.

Miljenko Stančić
(1926. - 1977.)
Vjekoslav Karas, 1953.
ulje na platnu
46 x 67 cm
MG-2175

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977.
Slikar Karas (1953.) rano je antologijsko svjedočanstvo o vrednovanju tradicije (Karasova Rimljanka, 1845. – 1847.), smrtnosti (Karasovo samoubojstvo) te autorove identifikacije sa začetnikom novovjekovnog hrvatskog slikarstva. Sve je na slici simbolično, redukcijski opisno i atributivno: „(...) lutnja (...) to je glazbalo iz ruku Karasove Rimljanke (...) Ugašena je svijeća smrt; prazna je paleta nedovršeno djelo; bačena je kocka promašen život. (...) prostor je Karasove radionice samo zrcalno otisnuta mrtvačnica.“ (I. Zidić, 1979.). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb