Marino Tartaglia, Triptihon (Autoportreti), I-III, 1964.

Marino Tartaglia
(1894. – 1984.)
Triptihon (Autoportreti), I-III, 1964.
ulje na drvu i platnu
107 x 200 cm
MG-2433

Marino Tartaglia (1894. – 1984.) univerzalni je slikar povijesne i visoke moderne. Njegovo slikarstvo sinteza je uzora i stilova El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, ekspresionizma, futurizma, neoklasicizma, kolorizma, lirske i redukcijske apstrakcije. Tartaglijine reference često su nečitljive, a slikarstvo utemeljeno na racionalizaciji slikarskih postupaka. Njima pomiruje zakonitosti plastičnog reda i emotivnoga pristupa slici. (T. Maroević). Tartaglijinski sfumato u korelacijama je sa E. Vidovićem. U Marginalijama razrješuje suprotnosti postulatom: „Slika mora pomiriti sve oprečnosti; biti u svom vremenu vanvremenski arheološki nalaz“.
Od 1912. studira u Firenci (Giacometti) i rimskom Instituto Superiore di Belle Arti; prijateljevao je s futuristima okupljenima oko časopisa Lacerba. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918. na Izložbi nezavisnih umjetnika s eminentnim predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini, A. Soffici). Nakon Prvog svjetskog rata (1918. – 1921.) boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1947. redoviti je profesor na ALU-u u Zagrebu, a od 1948. redoviti član JAZU-a.
Triptihon (Autoportreti) I-III evocira antologijski žareći autoportret iz 1917., potom onaj s lulom (1921.), dok treći priziva lovorike treće epohe. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1964.), a retrospektive su mu priređene 1975. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu i u Galeriji Klovićevi dvori 2003. – 2004.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marino Tartaglia, Mrtva priroda s kipom II, 1921.

Marino Tartaglia
Mrtva priroda s kipom II, 1921.
ulje, platno
47,8 x 66,2 cm
MG-1116

Djelo Mrtva priroda s kipom II ukazuje na likovne uzore i tendencije koje Tartaglia vješto spaja u osobenoj inačici žanra mrtve prirode. Paleta korištenih boja je tamna, reducirana na zemljane i pepeljaste preljeve koji su upotpunjeni rafiniranim sfumaturama. (cit. T. Maroević) Naznake toplih boja vidljive su jedino u prikazu voća na stolu i u zdjeli. Scena je postavljena u maniri Cézannovih mrtvih priroda u kojima se čvrsti objekti smještaju u „lebdeće kompozicije“ dok je izbor kolorita rezultat poslijeratnog ekspresionističkog slikarstva i duševnog stanja razorene Europe.
Rođen u Zagrebu u obitelji pomoraca iz Splita, Marino Tartaglia (1894.-1984.) je umjetnik čiji se opus teško može kategorizirati jednim stilom. Živeći devedeset godina, njegov stil se razvija, nadograđuje i upotpunjava različitim stilskim tendencijama. Tartaglin opus je sukus utjecaja različitih umjetničkih stilova počevši od El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, futurizma pa sve do neoklasicizma, kolorizma te lirske i redukcijske apstrakcije. Od 1912. studira u Firenci te na rimskom Instituto Superiore di Belle Arti, a tijekom studija dolazi u kontakt s predstavnicima futurizma. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918. na Izložbi nezavisnih umjetnika s predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini). Nakon Prvog svjetskog rata boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1931. redoviti je profesor na ALU-u u Zagrebu, a od 1947. redoviti član JAZU-a.

Tekst: Zlatko Tot, kustos pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Marino Tartaglia, Interijer (s Toticom), 1930.

Marino Tartaglia
Interijer (s Toticom), 1930.
ulje, platno
81,2 x 100 cm
MG-1115

Slika Interijer (s Toticom) primjer je vrsnog Tartaglinog kolorizma. Minuciozni pristup istančanosti crvenih nijansi koje kreću od crvenoga zida, Totičine kose, preko tamnijeg pokrivača, još tamnijeg poda, pa do već smeđecrvene suknje dovoljni su pokazatelji da je fokus postavljen na superponiranju nijansi. Središnji dio scene uokviren je hladnim tonovima prozora i zastora zelenkaste i plave boje. Na zidu interijera postavljena su i dva „ulja na platnu“ većih dimenzija koja svojom prisutnošću daju dodatnu notu realizma i raznovrsnosti nijansi boja u cjelini. Ženska figura smještena u centar scene u sjedećem položaju predstavljena je kao lutka, odnosno kao drveno slikarsko pomagalo za učenje anatomije na tragu beživotnosti. Jedino njezina veličina pridonosi dojmu da je riječ o stvarnoj osobi.
Rođen u Zagrebu u obitelji pomoraca iz Splita, Marino Tartaglia (1894.-1984.) je umjetnik čiji se opus teško može kategorizirati jednim stilom. Živeći devedeset godina, njegov stil se razvija, nadograđuje i upotpunjava različitim stilskim tendencijama. Tartaglin opus je sukus utjecaja različitih umjetničkih stilova počevši od El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, futurizma pa sve do neoklasicizma, kolorizma te lirske i redukcijske apstrakcije. Nakon završenog osnovnog školovanja, odlazi u Italiju te od 1912. studira u Firenci te na rimskom Instituto Superiore di Belle Arti. Tijekom studija dolazi u kontakt s predstavnicima futurizma. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918 na Izložbi nezavisnih umjetnika s predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini). Nakon Prvog svjetskog rata boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1947. izabran za redovitog profesor na ALU-u u Zagrebu, te iste godine postaje i redoviti član JAZU-a. Izlaže na prvoj izložbi Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu 1955. Nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“ dobio je 1964.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content