Oznaka: Maksimilijan Vanka

Maksimilijan Vanka, Starica s holandskom kapom, 1913.

Maksimilijan Vanka
Starica s holandskom kapom, 1913.
ulje / lesonit
50 x 50 cm
MG-4304

Maksimilijan Vanka (1889.–1962.) je slikarstvo studirao u Zagrebu kod Bele Čikoša Sesije i u Bruxellesu. Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do 1934. godine, nakon čega odlazi u SAD. Značajna je njegova pripadnost Grupi četvorice, zajedno s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem i Jerolimom Mišeom od 1926. do 1929. godine, kada se grupa bez Vanke transformira u znamenitu Grupu trojice. Član JAZU postao je 1929. godine. U njegovom opusu značajno mjesto zauzimaju kompozicije velikog formata s folklornim i religioznim temama, koloristički pejzaži u akvarelu, portreti i autoportreti. Bavio se također fresco slikarstvom i skulpturom, a posebno su zanimljivi Vankini nacrti za dekoracije i kostime baleta Krešimira Baranovića Licitarsko srce.
Vanka je Staricu s holandskom kapom iz 1913. godine naslikao u dobi od 24 godine. Vankin cjelokupni opus poznat je po osebujnom, nerijetko kolorističkom realizmu pa iako je Starica suzdržanijeg kolorita, pojačani akcenti žutih tonova prisutni su na licu portretirane.
Naglašeni potez kista, deformiteti staračke fizionomije, uvučena ramena i prodorni pogled u izrazu brige i straha doprinose ekspresionističkom naboju kompozicije. Motiv holandske kape i postavljanje portretiranog doprsja u interijer smišljeno upućuju na veliku tradiciju holandskog slikarstva moderne epohe.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Maksimilijan Vanka, Pejzaž, 1932.

Maksimilijan Vanka
Pejzaž, 1932.
ulje, drvo
50 x 65 cm
cjelina s okvirom  63 x 78 cm
MG-2747

„Pejzaž“ predstavlja jednu od tri tematske cjeline kojima je Maksimilijan Vanka bio zaokupljen tijekom svoje likovne karijere. Uz portrete i folklornu tematiku slika krajobraze okupane svjetlošću i toplinom ljetnog sunca ističući  regionalne i etnografske specifičnosti. Upotreba toplih, žarkih boja, bez primjesa crne, Vanku povezuje sa slikarstvom Van Goga i tradicijom flamanskog slikarstva. Statične scene netaknute prirode bez prikaza ljudi ili romantičnih ruševina na promatrača djeluju umirujuće, što se posebno odnosi na slike s korčulanskim motivima. Osim flamanskog utjecaja, treba napomenuti i utjecaj hrvatskih plenerista s početka 20.st. poput Mate Celestina Medovića, njegove palete boja i beskrajnih pejzaža.

Maksimilijan Vanka (1889.-1963.) odgajan je u Hrvatskom Zagorju sve do svoje osme godine kada se seli u Zagreb. U Zagrebu završava osnovnu školu i realnu gimnaziju. Od 1908. do 1910. stječe likovnu izobrazbu na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod Bele Čikoša Sesije, te nastavlja školovanje u Bruxellesu na Akademiji lijepih umjetnosti od 1911. do 1915. Kao učitelj crtanja na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt predaje od 1920. do 1934., a zatim i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagreb na kojoj zvanje profesora stječe 1923. Pripisuje mu se uvođenje sangvine tehnike na naše prostore, odnosno izvedbu crteža u crvenoj kredi. U New Yorku je živio od 1934. do 1941. godine i u tom su periodu uz njujorške nebodere najčešća inspiracija njegovih djela socijalne teme: prosjaci i beskućnici, lučki barovi, ulične tučnjave, ljudi s dokova; što ga povezuje s djelovanjem zagrebačke grupe Zemlja. Na otoku Korčuli utemeljio je likovnu koloniju te je tamo provodio ljeta družeći se s kolegama slikarima. Umire 1963. u Meksiku.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti  © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content