Ljubo Ivančić
Figura, 1969.
ulje na lesonitu
130 x 200 cm
MG-2826
Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalna slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa su (auto)portreti i aktovi. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prepletom tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva metoda prikazivanja neproporcionalnih izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a. Figura iz 1969. pripada prepoznatljivoj izvedbenosti Ivančićevih aktova. Odražava polarnost između providnim volumenom tijela – određenim ponajviše konturom – predočene naturalističke egzistencije ženskog bića i uglavnom akromatske materijske podloge prožete isijavanjima i krajnjom apsorpcijom. Ivančićevi aktovi nisu lijepi. Oni su istiniti. Egzistencijalna su nagost po sebi.
Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
