Ljubo Ivančić, Figura, 1969.

Ljubo Ivančić
Figura, 1969.
ulje na lesonitu
130 x 200 cm
MG-2826

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalna slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa su (auto)portreti i aktovi. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prepletom tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva metoda prikazivanja neproporcionalnih izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a. Figura iz 1969. pripada prepoznatljivoj izvedbenosti Ivančićevih aktova. Odražava polarnost između providnim volumenom tijela – određenim ponajviše konturom – predočene naturalističke egzistencije ženskog bića i uglavnom akromatske materijske podloge prožete isijavanjima i krajnjom apsorpcijom. Ivančićevi aktovi nisu lijepi. Oni su istiniti. Egzistencijalna su nagost po sebi.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Ljubo Ivančić, Portret F.K., 1968.

Ljubo Ivančić
Portret F.K., 1968.
ulje, kombinirana tehnika/lesonit
53 x 36 cm
MG-4050

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalna slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa su (auto)portreti i aktovi. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prepletom tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva metoda prikazivanja neproporcionalnih izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Takav je dimenzijama mali a ekspresijom maksimalan, posve deformiran Portret F.K. (1968). To je aluzivnim oblikovanjem, isušenošću, upijenošću i uvučenošću groteskne fizionomije prikazan portret otežale izobličene spodobe – ogoljene metafore antologijskog praškog pisca fantastične ekspresije Franza Kafke. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo Ivančić, Autoportret (sa stalkom), 1958.

Ljubo Ivančić
(1925. - 2003.)
Autoportret (sa stalkom), 1958.
ulje/platno
68 x 53,5 cm
MG-2363

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalnog slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa je (auto)portret. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prožimanjem tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva prikazivačka metoda neproporcionalne izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Autoportret sa stalkom (1958.) slikarskim atributima (kist, paleta, stalak, platno, linija) i načelom slike u slici odražava polarnosti između egzistencijalne gorčine bića i fizičke prisutnosti slikara.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content