Ljubo De Karina, Plava vertikala, 1989.

Ljubo De Karina
Plava vertikala, 1989.
drvo
v=201 cm
MG-7354

Diplomirao je kiparstvo na Akademiju likovnih umjetnosti  u Ljubljani 1972. godine. Po završetku studija usavršavao se u majstorskoj radionici Vanje Radauša te Antuna Augustinčića. Status slobodnog umjetnika stječe 1973. godine i od tada se bavi isključivo kiparstvom. Živi i radi u Brseču. Vjeran temeljnim kiparskim postulatima, odnosima materijala, mase i prostora, stvara u drvu, kamenu i metalu, a po svojoj likovnoj poetici njegova kiparska djela na otvorenom  u posebnom su suglasju s javnim prostorima u Hrvatskoj  i svijetu. De Karinina osebujnost sjedinjuje klesara i graditelja, vizionara i ezoteričara. Sjedinjuje racionalno i iracionalno, geometrijsko i organsko. Izvorišta su mu u graditeljskom naslijeđu zavičaja, neolitskoj kulturi i etnografskoj baštini. Polazi od lokalnog naslijeđa koje apostrofira postmoderna reflektirajući snažnu povezanost čovjeka i prirode te povratak iskonu. U potrazi za arhetipskim, oblike postupno pretvara u duhovne simbole. Megalitičke strukture, oslonjene na kulturno i graditeljsko nasljeđe zavičaja, uzdiže do univerzalnoga znaka. Ciklusi Prodori i Kamen na kamen bliski su minimal artu, ali su oblici poetizirani jer zadržavaju reminiscencije na lokalnu arhitekturu i neolitsko naslijeđe. U Obloženim oblicima i Vertikalama uočljive su karakteristike enformela po načinu rada i tretiranju površine.
Skulptura Plava vertikala oblikovana je od uspravljene prirodno blago nakošene i savijene daske s plitkim užljebljenjima, gornjih i donjih metalnih rubova. Uzduž plavo obojane površine  je zmijolika perforacija koja prati valovite vanjske zakrivljene rubove. Skulptura je ukliještena po sredini niske kamene baze rudimentarne obrade. Djelo na najbolji način utjelovljuje cjelokupne umjetničke premise autora skladom duhovnog i materijalnog, iskonske forme i suvremenog izričaja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ljubo De Karina, Skulpture, reljefi, objekti…

Monografska izložba doajena skulptorskog umijeća Ljube de Karine, u autorskoj koncepciji Biserke Rauter Plančić bila je predstavljena 23. svibnja 2019., u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ na zagrebačkom cvjetnom trgu. Za tu prigodu bilo je odabrano više od dvadeset djela iz repertoara autorovih skulpturalnih ciklusa ProdoriVertikaleReljefiObloženi oblici (meki i organski ili tvrdi neorganski), pa Macmalići (Maske), zidni objekti i komorna plastika sakralnoga predznaka. Osim skulpture Plava vertikala iz fundusa Moderne galerije uz nekoliko sjajnih ostvarenja iz Zbirke Biškupić, izložba je predstavila većinom djela koja umjetnik čuva i izlaže u svojoj kući u Brseču. Izložbu prati bogato ilustriran katalog s predgovorom Biserke Rauter Plančić, u izdanju Moderne galerije.

 

Životopis
Ljubo De Karina rođen je 1948. godine u Rijeci. Roditelji su mu bili Brsečani koji su, kao i mnogočlana obitelj De Karininih u mjestašcu Brseč podno Učke, na istočnoj obali Istarskoga poluotoka, poodavno imali stalno mjesto boravka. Nakon osnovnog školovanja (Brseč, Mošćenička Draga) pohađa Srednju građevinsku školu u Rijeci, a poslije položenog ispita zrelosti školovanje nastavlja 1967. godine na Građevinskom fakultetu u Ljubljani. U slovenskome glavnom gradu svoju je dječačku zanimaciju oblikovanja figurica i igračaka od kamenih ulomaka odlučio produbiti pa od 1968. studira na odsjeku kiparstva ljubljanske Akademije likovnih umjetnosti kod profesora Zdenka Kaline i Drage Tršara. Tijekom studija ispomaže se restauratorskim poslovima kao suradnik Restauratorskoga zavoda Slovenije i Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Rijeci. Godine 1972. dobiva studentsku Prešernovu nagradu za kiparstvo i cum lade polaže završni ispit diplomskim radom „Značaj i razvoj torza u 19. i 20. stoljeću“. U jesen iste godine kipar sa svojom malom obitelji, suprugom Mirom i kćerkicom Helenom, odlazi u Zagreb na poslijediplomski studij u Majstorsku radionicu profesora Vanje Radauša. De Karinin izbor „specijalke“ za dalje usavršavanje bio je ustvari nastavak suradnje koju je s Radaušem ostvario već godinu prije na Mediteranskome kiparskom simpoziju u Labinu, gdje je u kamenu isklesao profesorovu skulpturu iz ciklusa Čovjek i kras. Slijedile su još dvije godine suradničkoga staža u Majstorskoj radionici profesora Antuna Augustinčića, usporedno i prva samostalna izložba koju je De Karina priredio u riječkome Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja, potom članstvo u HDLU te stjecanje statusa slobodnoga umjetnika od kojeg nije odustao svih 46 godina svoga umjetničkog stvaranja i javnoga djelovanja.
Proteklih desetljeća nastavio je i s izlagačkim aktivnostima, priredivši 35 monografskih izložaba, a sudjelovanja na skupnim izložbama te kiparskim simpozijima i kolonijama u zemlji i inozemstvu bilježimo trima znamenkama. Jednako tako valja istaknuti da su njegove skulpturalne kompozicije i spomenici u zamašnu broju zastupljeni u javnim prostorima kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Primjerice, na Trsatu u Rijeci od 1977. godine stoji brončana skulptura iz ciklusa Kompozicije. U Trstu na javnoj gradskoj površini od 1986. stoji u istarskome kamenu izvedena skulptura iz ciklusa Prodori. Za Park mira u japanskom gradu Kawasakiju isklesao je 1983. monumentalna Vrata mira, a u Tokyju na javnoj gradskoj površini 1999. godine postavljen je njegov Plavi prodor. Iste godine su mu u Rijeci na katedralnoj crkvi otkrivene Vratnice katedrale sv. Vida. Ponad Baške na otoku Krku i u Jurandvoru nalazi se nekoliko njegovih kamenih glagoljskih slova te velika Ruža vjetrova s omegom iz 2008. Na creskoj stazi Tramuntana oblikovanoj u prirodi područja Beli tijekom 1996. i 1998. postavio je niz od 20 kamenih skulpturalnih kompozicija. Godine 2006. u Lokvama je postavljena u drvu izvedena Vertikala sv. Roka kao spomen-obilježje braniteljima poginulima u Domovinskom ratu, a u nedalekim Fužinama, na obali jezera i Vertikala Jezero… Mnogo je još kiparovih javnih plastika koje zavrjeđuju biti spomenute, ali naša je izložba usredotočena na njegovo atelijersko stvaralaštvo pa za cjelovit uvid u zamašni De Karinin opus javne plastike preporučamo monografiju iz 2017. godine. Ili još bolje, ciljani obilazak prelijepih krajeva Istre i Hrvatskoga primorja gdje su u najvećemu broju kiparova djela srasla s krajobrazom koji ih je u znatnoj mjeri i odredio.
Valja spomenuti još da se kipar godine 1975. vratio s obitelji – onda već povećanom i za djevojčicu Nedu – u svoj Brseč. Točnije, u Zagoru (brsečki zaseok), na staro gospodarstvo De Karininih, gdje projektira i gradi kuću te sam obnavlja kamenu građu na trošnim zdanjima svojih predaka. Na tom nestvarno lijepome mjestu visoko uzdignutim nad morem, kojega zaleđe štiti vela Učka, uredio je atelijer i galeriju u kojima od 1986. neprekidno stvara i izlaže sjajne plodove svoje kreativne prirode, bezgranično ukorijenjene u podneblje, kulturu i tradiciju kojima pripada, iz kojih crpi nadahnuća i na kojima je izgradio svoj opus neporecivo autentična suvremenoga kiparskog izričaja i svevremenskih vrijednosti.
Biserka Rauter Plančić

Izvori podataka za ovu sažetu biografiju umjetnika su monografije: Berislav Valušek, Ljubo de Karina, Moderna galerija, Rijeka, 1997.; Ivica Župan, Ljubo De Karina, Art magazin Kontura, Zagreb, 2017. te razgovor kustosice s majstorom De Karinom uoči ove izložbe.

 

Ljubo de Karina, Plava slika, 2005.
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Skip to content