Oznaka: Ksenija Kantoci

Ksenija Kantoci, Dimnjak (Suđenice), 1980. – 1984.

Ksenija Kantoci
Dimnjak (Suđenice), 1980. - 1984.
drvo
18 x 17 x 13,5 cm
MG-5950

Ksenija Kantoci (1909. – 1995.), jedna od značajnih hrvatskih kiparica 20. stoljeća, a njezin rad „Dimnjak (Suđenice)“ apstraktna je skulptura manjih dimenzija, izrađena od drva, kao arhetipska monolitna figura. Djelo je primjer autoričine intencije prema reduciranju mase i forme te sažimanju volumena kako bi izrazila egzistencijalne i psihološke teme, karakteristike koja je postala prepoznatljiva unutar njezina opusa. „Suđenice“ su primjer toga, jer kroz jednostavnost forme sugeriraju kompleksne priče o sudbini, prolaznosti vremena i ljudskom postojanju.
Suđenice su mitološka bića u slavenskoj mitologiji koja su zadužena za sudbine ljudi. One su često prikazivane kao figure koje tkanjem niti života određuju sudbine, što ih stavlja u poziciju izvan ljudskog svijeta, ali s direktnim utjecajem na njega. Kantoci kroz ovu skulpturu istražuje tu liminalnu poziciju. Suđenice su istovremeno dio svijeta i izvan njega, pripadaju prošlosti i mitologiji, ali su uvijek prisutne kroz svoju funkciju i simboliku.
Kantoci pritom koristi drvo kao materijal koji nosi sa sobom dojam topline, prirodnosti i povezanosti s prirodom, ali i tvrdoće, trajnosti i otpornosti. Kroz jednostavnu stilizaciju i gotovo arhaičnu formu, skulptura „Suđenice“ odiše monumentalnošću unatoč svojim malim dimenzijama. Ovo djelo reflektira umjetničinu sklonost ka stvaranju figura koje su istovremeno čvrste i fluidne, ukorijenjene u materijalu, ali simboličkom snagom nadilaze fizičku prisutnost.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ksenija Kantoci, Torzo , 1969. -1971.

Ksenija Kantoci
(1909. – 1995.)
Torzo , 1969. -1971.
tesanje, drvo
66 x 25 x 33 cm
MG-3926

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1937. godine, a usavršavala se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Radila je stilizirane portrete, apstraktne figure žena i glave domaćih životinja u bronci, kamenu, terakoti i drvu. Sadržajno ih upotpunjuju crteži izvedeni u specifičnim tehnikama. U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena. Postupak reduciranja mase doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, čime se jasno njena kiparska poetika izdvaja unutar hrvatskog kiparstva.
Ksenija Kantoci iznimna je hrvatska kiparica koja je svoj input primala izravno iz prirodnog okruženja, naročito podneblja Dalmatinske zagore čije je dojmljive forme poput glava životinja, figura žena i dimnjaka pretočila u djela univerzalnog značenja. Ostvarila je bogat opus drvenih skulptura rudimentarnih oblika naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Reduciranjem materije nastaju asocijativne skulpture realnoga predloška, bilo da u njima prepoznajemo glave životinja ili figura, prvenstveno žena. Prihvaćajući prirodna svojstva drva, oprečnu dvojnost njegove strukture i postojeću teksturu, oblikuje djela uspravne forme, zatvorene jezgre i hermetičnih sadržaja čvrsto ukorijenjena u zemlji. Arhetipske drvene monolitne forme razrađuje tijekom cjelokupnog zrelog kiparskog stvaralaštva. Meko rastvara masu vodoravnim i okomitim usmjerenjima u izbalansiranom suodnosu uspravnih i vodoravnih oblika kao na djelu Torzo
iz svoje zrele faze. Petodijelni oblik je zbijenog volumena elementarnih vrijednosti forme i višeznačnog asocijativnog podražaja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Photo: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ksenija Kantoci, Glava djevojke, 1952. – 1953.

Ksenija Kantoci
(1909. – 1995.)
Glava djevojke, 1952. – 1953.
bronca
36 x 14 x 14,5 cm
MG-7140

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1937. godine, a usavršavala se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Ostvarila je bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Radila je stilizirane portrete, apstraktne figure žena i glave domaćih životinja u bronci, kamenu, terakoti i drvu. Sadržajno ih upotpunjuju crteži izvedeni u specifičnim tehnikama. U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena kao što je portret supruga – hrvatskog slikara Frane Šimunovića, 1955.– 1956. godine. Postupak reduciranja mase doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, čime se jasno njena kiparska poetika izdvaja unutar hrvatskog kiparstva.
Promjene od realističkog k sve većem svođenju forme u polovici 20. stoljeća, ogleda se u njenim portretima tog razdoblja kad grubost i ekspresija izvedbe počinju dominirati na njenim figurativnim djelima, naročito portretima. U gotovo arhajskoj auri Glave djevojke volumen je sumarno oblikovan a narativni detalji reducirani su na fizionomijske izražajne pojedinosti kao što je asimetrično kabasto oblikovana glava s paž frizurom sa šiškama i licem izražajnih čiju, nosa i usana.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ksenija Kantoci, Glava ovna, 1957.

Ksenija Kantoci
(1909. – 1995.)
Glava ovna, 1957.
drvo
19 x 20 x 21,5 cm
MG-5936

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1937. godine, a usavršavala se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Ostvarila je bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Radila je stilizirane portrete, apstraktne figure žena i glave domaćih životinja u bronci, kamenu, terakoti i poglavito u drvu. Sadržajno ih upotpunjuju crteži izvedeni u specifičnim tehnikama. U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena kao što je portret supruga – hrvatskog slikara Frane Šimunovića, 1955.– 1956. godine. Postupak reduciranja mase doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, čime se jasno  izdvaja unutar hrvatskog kiparstva.
U Glavi ovna volumen je sumarno oblikovan. Narativni detalji reducirani su na pojedinosti koje bitno određuju značaj i formu životinjske glave.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content