Oznaka: Krsto Hegedušić

Krsto Hegedušić, Pater noster, 1965.

Krsto Hegedušić
Pater noster, 1965.
tempera na platnu; kombinirana tehnika 120 x 140 cm
MG-3330

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) izniman je hrvatski slikar izrazite kritičke oštrice. Njegov opus na razmeđu je nasljeđa flamanske renesanse (P. Breughel), primitivna, naivna i takozvana našeg izraza te angažirana realizma – naturalizma pod uplivom nove objektivnosti (G. Grosz). Usvajao je i iskustva ekspresionizma, kubizma, fovizma i nadrealizma što je sve pridonijelo originalnome kritičkom supstratu. Završio je Kraljevsku umjetničku akademiju u Zagrebu 1926. (Lj. Babić, T. Krizman; specijalka V. Becić) te nastavio studij u Parizu 1926. – 1928. S L. Junekom idejni je začetnik grupe Zemlja te organizator izložaba (1929. – 1935.) sve do policijske zabrane. U Hlebinama je od 1930. poučavao seljake slikarstvu (I. Generalić., F. Mraz) i izlagao ih na izložbi Zemlje (1931.). Godine 1932. izdao je zbirku socijalno-kritičkih crteža Podravski motivi sa predgovorom M. Krleže. Zbog svojih socijalističkih uvjerenja bio je višekratno zatvaran. Od 1937. predavao je na ALU-u u Zagrebu, a od 50-ih vodi Majstorsku radionicu. Ilustrirao je Krležine Balade Petrice Kerempuha (1946.). U poslijeratno vrijeme sintetizirao je izraz slikajući tjeskobne i otuđene urbane motive. Slika Pater Noster (1965.) upućuje na beznadno umnožavanje istovjetnoga urbanog identiteta, kloniranih jedinki na pokretnoj traci – stepenicama moderniteta. Potaknuo je osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike HAZU. Izradio je svečani zastor HNK-a Zagreb (Anno Domini 1573.) 1969., a 1970. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Krsto Hegedušić, Hlebine, 1931.

Krsto Hegedušić
(1901. – 1975.)
Hlebine, 1931.
ulje / drvo
73,5 x 100 cm
MG-2971

Krsto Hegedušić slikom Hlebine iz 1931. sintetizira sve glavne smjernice Udruženja umjetnika Zemlja. U cilju stvaranja nacionalnog umjetničkog izraza, ali i izraza društvene kritike s lijeve političke pozicije Hegedušić u tipičnom prizoru iz svoga podravskog zavičaja naglašava potrebu demokratizacije kulture. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić u tipičnom prizoru iz Hlebina predstavlja seljaštvo kao našu najbrojniju, ali sasvim minoriziranu društvenu skupinu. Udaljava se od konvencionalnog shvaćanja ljepote i akademskih slikarskih koncepcija te prizor gradi plošno, lokalnom bojom jasne simbolike i ekspresivnim crtežom u kojemu se stapa groteska i tragika, crni homor, ali i suosjećanje. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipičan je i ravničarski pejzaž s mutnom vodom uz koju se u prednjemu planu sakupljaju ljudi u svakodnevnom poslu i domaće životinje s kojima i od kojih žive. Podravski je kraj, osim tipičnom vegetacijom, okarakteriziran i niskim seoskim kućama koje se vuku uz put prema dubini prizora, a ožbukane su zemljom i često pokrivene slamom.
Iako školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma nisu presudno utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigma te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. godine je predavao na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo se bavio i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975. godine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Krsto Hegedušić, Čekanje (Kiša), 1963.

Krsto Hegedušić
Čekanje (Kiša), 1963.
tempera, ulje/platno
130 x 114 cm
MG-2443

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) izniman je hrvatski slikar izrazite kritičke oštrice. Njegov opus na razmeđu je nasljeđa flamanske renesanse (P. Breughel), primitivna, naivna i takozvana našeg izraza te angažirana realizma – naturalizma pod uplivom nove objektivnosti (G. Grosz). Usvajao je i iskustva ekspresionizma, kubizma, fovizma i nadrealizma što je sve pridonijelo originalnome kritičkom supstratu. Završio je Kraljevsku umjetničku akademiju u Zagrebu 1926. (Lj. Babić, T. Krizman; specijalka V. Becić) te nastavio studij u Parizu 1926. – 1928. S L. Junekom idejni je začetnik grupe Zemlja te organizator izložaba (1929. – 1935.) sve do policijske zabrane. U Hlebinama je od 1930. poučavao seljake slikarstvu (I. Generalić., F. Mraz) i izlagao ih na izložbi Zemlje (1931.). Godine 1932. izdao je zbirku socijalno-kritičkih crteža Podravski motivi sa predgovorom M. Krleže. Zbog svojih socijalističkih uvjerenja bio je višekratno zatvaran. Od 1937. predavao je na ALU-u u Zagrebu, a od 50-ih vodi Majstorsku radionicu. Ilustrirao je Krležine Balade Petrice Kerempuha (1946.). U poslijeratno vrijeme sintetizirao je izraz slikajući tjeskobne i otuđene urbane motive.  Na slici Čekanje (Kiša, 1963.) Krsto Hegedušić sintetiziranim izrazom slika tjeskobni i alijenirani prizor stilizirano naturalističkih spodoba, izmoždenih fizionomija koje, prema nebu uperenih pogleda i ruku kao da mole, čekaju kišu koja je poput traga svjetla u sivilu prizora iza njih napokon pala, ne umanjujući nelagodu prizora. Potaknuo je osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike HAZU. Izradio je svečani zastor HNK-a Zagreb (Anno Domini 1573.) 1969., a 1970. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Iz fotoarhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Krsto Hegedušić, Proštenje u mom selu, 1927.

Krsto Hegedušić
(1901. - 1975.)
Proštenje u mom selu, 1927.
ulje na platnu
50 x 60,8 cm
MG-2124

Proštenje u mom selu iz 1927. predstavlja početak stilske formalizacije grupe umjetnika koji su stvarali pod imenom Zemlja, a čiji je idejni inicijator i tajnik bio Krsto Hegedušić. Program djelovanja grupe bio je fokusiran na stvaranje nacionalnog umjetničkog izraza koji, uz socijalno angažirani pristup i ambiciju demokratizacije kulture, javnosti približava život hrvatskog seljaka. Scena seoske svadbe uprizorena je plošno, živom i čistom paletom boja tipičnoj za hlebinsko područje, a folklorni elementi dominiraju ikonografijom scene. Likovi su tipizirani, sa simbolički riješenim proporcijama, što kod nekih likova graniči s grotesknim. Idealizaciju sela i seoskog života kasnije će zamijeniti pejzaži surove stvarnosti i traženja specifičnog tonaliteta „rodnog“ kraja, odnosno podravskog sela. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić sadržaj prikazuje jednostavno, u njegovim bitnim karakteristikama.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila fenomen hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Krsto Hegedušić, Poplava, 1932.

Krsto Hegedušić
Poplava, 1932.
ulje na platnu
106 x 123,5 cm
MG-1530

Slika Poplava iz 1932. sintetizira program Udruženja umjetnika Zemlja kojem je Krsto Hegedušić bio inicijator i tajnik. Potresna scena naturalistički grubo ukazuje na težak život na podravskom selu. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić prikazuje sadržaj u bitnim karakteristikama i što jednostavnije. Prizor je građen plošno, lokalnom simboličkom bojom i jasnim crtežom. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Središnju scenu prate tri samostalna prizora, poput stripa razmještena u dalje planove. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipični su i likovi oguglali na patnju. U potpunosti su tipizirani, a proporcije su im simbolički naglašene do groteske. Zavičajni krajolik identificiran je surovošću prirodne nepogode te prepoznatljivim motivom pejzaža kasne zime u hlebinskom kraju i mutnom rijekom razlivenom po ravnici. Poplava paradigmatski izražava Hegedušićev kritički naboj i razorno djelovanje, a Miroslav Krleža tu sliku ističe kao eksplicitni primjer slikareve individualnosti, talenta i imaginacije.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content