Oznaka: Kompozicija III

Julije Knifer, Kompozicija III., 1960.

Julije Knifer
Kompozicija III, 1960.
ulje na platnu
66,5 x 97 cm
MG-2577

Meandar je antologijski motiv u opusu jednog od najvažnijih hrvatskih slikara XX. st. Julija Knifera (1924. – 2004.) Kniferovu redukcijsku apstrakciju karakterizira izbor jednog motiva i njegovo sustavno problematiziranje. Meandar, formalno čvrsto zadan granicom slike sa jednakovrijednim crnim i bijelim plohama isključiva je Kniferova tema od 1959. Naziv meandar uspostavio je I. Zidić, a Knifer ga je usvojio. Dosljednost ponavljanja ritma meandra i kontinuiteta prostor-vremena odredila je cijeli Kniferov opus. Izraženi apsurd, paradoks i ironija približili su Knifera Gorgoni čiji je suosnivač i član od osnivanja (1959.). Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija. Diplomirao je na ALU-Zagreb 1956. (Đ. Tiljak), a poslijediplomski studij završio je kod A. Mejzdića. Prototipovi anti-slike kako meandar 60-ih naziva u Zapisima, stroge su ne-psihološke repeticije Autoportreta (1949. – 1952.). To su i Kniferovi crteži – ponavljana Stenjevca, (1952.) – u kojima se iza motiva uočava struktura meandra. Prethodnica su i minimalističke kompozicije iz 50-ih. Kompozicija III (1960.) još ne nosi naziv Meandar ali ga vizualnošću i slobodnom asocijativnošću podrazumijeva. Vidimo sublimaciju motiva kao krajnji apsolut plošnog bijelog i krajnji linijski apsolut crnog; poput pozitiva i negativa istovrijednog označavanja motiva. U sustavnom Kniferovom sistemu ujednačena, monotona ritma vidimo utjecaje: od filozofije egzistencije i apsurda, do Maljeviča i Cézannea (Z. Maković). Jedan od najdražih renesansnih umjetnika – što nije slučajno – bio mu je Piero della Francesca. Povećavajući dimenzije meandra oblikovao je i ambijentalna rješenja (Tübingen, 1975.) Od 70-ih živi i izlaže u Njemačkoj i Francuskoj, a dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“, (2002.) za životno djelo. Bio je i pasionirani ljubitelj nogometa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Šime Perić, Kompozicija III, 1961.

Šime Perić
Kompozicija III, 1961.
ulje/lesonit, 170 x 122 cm
MG-4305

Šime Perić (1920. – 2019.) figurativno-apstraktni je fantazist i klasik hrvatskog slikarstva. Opus mu se 50-ih godina razvija od impresijske kolorističke figuracije do apstrakcije utemeljene na akciji i tašizmu. Nakon mrkog, slikarskog enformela 60-ih, 70-ih godina ostvaruje slike profinjenih a intenzivnih kolorističkih izričaja. Napuštanjem četverokuta platna, slike ponekad izvodi u obliku tonda, prizivajući kružnom formom arhetipsku sliku otoka. Od 80-ih uspješno se bavi i skulpturom. Semestar 1949. u Parizu važan je za učenje i autorovo slikarsko te intelektualno proširenje obzorja. Studirao je fresko slikarstvo na École des beaux-arts u Parizu. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1952., a suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Na ALU-u u Zagrebu profesor je od 1969. do 1984.
Mrlja i njezina transformacija u kolorističke centrifugalne i centripetalne kretnje jedan su od temelja Perićeva opusa. Kompozicija III iz 1961. kronološka je i morfološka odrednica hrvatskog enformela. Slika je iskazana gradacijom nakupina bezoblične, materične magme. Na razmeđu je činjeničnosti, fizičke materijalnosti slike i osjećanja nemira te egzistencijalne zebnje koju izražava.
Šime Perić dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1989., a 2003. objavljena je Perićeva monografija autora T. Maroevića i M. Šolman. Godine 2007. prema Perićevim nacrtima realizirana je 12. dionica „Bijele ceste“ u parku Dubova kod Labina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Vaništa, Kompozicija III, 1964.

Josip Vaništa
Kompozicija III, 1964.
ulje/platno
100 x 130 cm
MG – 2575

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Takvom minimalizmu pripada i Kompozicija III (1964.), ostvarena u tonskoj dualnosti. Plohu presijeca horizontalna plošna linija za koju Vaništa navodi da je jedini ostatak sadržaja, teme u slikarstvu bez iluzionizma. Minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content