Oznaka: Josip Vaništa

Josip Vaništa, Pismo i olovka, 1954.

Josip Vaništa
Pismo i olovka, 1954.
olovka/papir
MG-6787

Razmjenjivati misli, osjećaje i iskustva s prijateljima ili istomišljenicima danas se odvija brzo i svakodnevno. U vremenu u kojem nastaje ovaj crtež, komunikacija je, međutim, značila nešto sasvim drugo. Pisma, dopisnice i telegrami drugačije su povezivali i umrežavali ljude. S distancom koju kao publika danas imamo, možemo reći da nije slučajno da je četiri godine nakon završetka zagrebačke likovne akademije Vaništa nacrtao omotnicu pisma i olovku. Naime, 1959. u Zagrebu, Vaništa je sa skupinom prijatelja osnovao neoavangardnu grupu Gorgona u čije je umjetničke aktivnosti spadala i tzv. umjetnost ponašanja, koja je uključivala dopisivanje, zajedničke šetnje, druženja i slično. Kako je ovaj crtež morao neobično izgledati tih godina! Pored svih tih apstraktnih kompozicija, pejzaža, interijera i mrtvih priroda, prizora koji dominiraju umjetnošću toga doba, Vaništin se prikaz pisma i olovke - dva obična trgovačka proizvoda - morao nametnuti svojom jedinstvenošću. Čini se da je Vaništa lucidno prepoznao važnost globalne komunikacije u umjetnosti, iako će proći još nekoliko godina prije nego što se u okviru Gorgone posveti tzv. mail art-u, odnosno prije nego što poštanski sistem postane standardno sredstvo umjetničkog rada. Koliku je važnost pismena komunikacija imala u Vaništinom životu i radu potvrđuje i dugogodišnja korespondencija koju je vodio s prijateljima i kolegama u Hrvatskoj i inozemstvu i koja je sporadično objavljivana u Vaništinim knjigama kao što su „Skizzenbuch (1932-2010): iza otvorenih vrata“, „Knjiga zapisa“, „Pisma - slikarski dnevnik“ i u drugima.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Vaništa, Mrtva priroda s pismom, 1954.

Josip Vaništa
Mrtva priroda s pismom, 1954.
ulje/platno 60x40cm
MG-6802

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Takvom reduciranom, a ipak obojenom i oblikovno evocirajućem minimalizmu sa par predmeta i motivom prozora poput slike i u slici – inventarom intimna realiteta pripada i Mrtva priroda s pismom (1954.). To je slika tišine, kontemplacije i tajnog života stvari u tijeku bivanja i izglednog nestajanja. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Tada minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Vaništa, Kompozicija III, 1964.

Josip Vaništa
Kompozicija III, 1964.
ulje/platno
100 x 130 cm
MG – 2575

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Takvom minimalizmu pripada i Kompozicija III (1964.), ostvarena u tonskoj dualnosti. Plohu presijeca horizontalna plošna linija za koju Vaništa navodi da je jedini ostatak sadržaja, teme u slikarstvu bez iluzionizma. Minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Hommage olovci, Josip Vaništa, Davor Vrankić, Duje Medić

        
U Studiju Moderne galerije "Josip Račić" 21. srpnja 2015. bila je otvorena izložba trojice umjetnika: Josipa Vanište, Davora Vrankića i Duje Medića nazvana Hommage olovci. Tri generacije  (J. Vaništa, r. 1924.; D. Vrankić, r. 1965. i D. Medić, r. 1986.) donose tri različita, individualna pristupa, ali i brojne sličnosti unutar crtačkoga medija koji su bili predstavljeni na ovoj izložbi. Kako navodi autor izložbe i kataloga, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Feđa Gavrilović, „Josipa Vaništu ćemo tako povezati s minimalizmom koji poništava formu, s određenom geometrijskom strogošću kojom konstruira prostore, objekte i lica […] kako bi ih sveo na njihove vlastite obrise, na sjene onog tvarnoga“.

O crtežima Davora Vrankića, kao suprotnosti Vaništinoj minimalnoj poetici, autor ističe „…bogatstvo različitih tekstura u nadrealnim prizorima interijera, arčimboldovske figure sazdane od različitih predmeta i materijala ili mrtve prirode“. Najmlađi među njima, Duje Medić, uvećava svakodnevne motive iz svoga atelijera naglašavajući njihove oblike i teksture stvarajući svjetove nalik mikroskopski uvećanim apstrakcijama.

Izložba Hommage olovci u Studiju "Josip Račić"  mogla se razgledati do 2. kolovoza 2015.

Duje Medić - Spužva za sjedenje, 2015.
Josip Vaništa, Vukomeričke gorice, 1988.
Davor Vrankić, Les Cadeaux, 2008

Foto: Mirko Cvjetko, Duje Medić, Alberto Ricci, Tomislav Šmider, Goran Vranić

 

Skip to content