Ciklusom slika „Potopljeni gradovi“ Škerlj tematizira apokaliptičnu budućnost koju već sada možemo naslutiti pogledom u prošlost. Povijesni razvoj čovječanstva pokazuje trajno propadanje svega što je čovjek stvorio, a neke od gradova koji su jednom predstavljali vrhunac čovjekovog urbanističkog napora, danas nalazimo ispod pješčanih dina ili u morskim dubinama. Upravo je ovo potonje zaintrigiralo Škerlja da ikonički prikaz suvremenog grada smjesti negdje u duboko more. Slike bismo najbolje mogli opisati kao apstraktnu kolorističku igru, dobro poznatu u Škerljevom opusu. Kada nam je otkrivena motivika, u slikama možemo prepoznati ceste zakrčene automobilima, zgrade zbijene jedne uz druge, crnilo smoga, neonska svjetla; sve su to ikonografski prikazi nekih neodređenih gradova koje je Škerlj uzeo za temu svojih slika. Mi na njih gledamo iz budućnosti i s visine, a oni su potopljeni i čvrsto prikovani za morsko dno. Morske su trave i cvijeće izrasli na njima, tvoreći tako oprečan prikaz mrtvog grada i žive prirode. Antičko uvjerenje omnia mutantur, nihil interit, tisućama se godina potvrđuje kroz nemjerljivu moć prirode da uzme i podari život, te se iz jednog oblika mijenja u drugi, dok količina supstancije ostaje nepromijenjena.
Tema gradova jedna je od najstarijih u umjetnosti, a puni je zamah dobila od sredine 19. stoljeća te je nastavila zanimati umjetnike do danas. Na izložbi „Ikonografija grada“ u Modernoj galeriji u Zagrebu, imali smo prilike 2010. godine vidjeti koliko je ta tema zapravo raširena, mnogo puta korištena, a uvijek originalna. Naravno, urbanitet grada na rečenoj izložbi neodvojivo je vezan i potenciran razvijenim civitetom i svime što suvremenost nudi. Svaki se umjetnik vlastitim slikarskim impetusom upušta u slikanje gradskih veduta pa gotovo nikada nemamo dvije iste slike, baš kao niti dva ista pejzaža. Josip Škerlj ovome je motivu pristupio na način koji mu je svojstven tijekom desetljeća slikarskog rada (pročišćeni kolorit, grafizam, ukrupnjeni motiv, duhovita morfologija) i u tome smislu predstavlja stvaralačku konstantu. (...)
Iz teksta Marina Ivanovića