Josip Klarica, Mrtva priroda na koju je pao prvi snijeg, 1985.

Josip Klarica
Mrtva priroda na koju je pao prvi snijeg, 1985.
crno-bijela fotografija, papir
196 x 295 mm
MG-6866

Josip Klarica (Beograd, 1946. – Zagreb, 2020.) bio je jedan od najvažnijih hrvatskih umjetničkih fotografa. Fotografiju je učio u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a filmsko snimanje studirao na prestižnoj FAMU u Pragu, gdje se zbližio s fotografom Josefom Sudekom (Kolin, Češka, 1896. – Prag, 1976.). Klarica je bio poznat po crno-bijelim snimkama mrtvih priroda, portreta i pejzaža, prožetima nadrealnim i meditativnim ozračjem. U svom radu koristio je starinske kamere, uključujući kameru obscuru i vlastoručno rekonstruiranu panoramsku kameru iz 1845. godine prema Friedrichu von Martensu (Venecija, 1806. – Pariz, 1885.). Negative je kontaktno kopirao, naglašavajući ručni i autentični karakter procesa. Osim fotografije, bavio se i filmom, propagandom te istraživanjem starih fotokemijskih tehnika.
Među značajnijim djelima ističe se fotografija „Mrtva priroda na koju je pao prvi snijeg“, nastala u okviru ciklusa „Mrtva priroda / Still Life“, koji je Klarica stvarao između 1976. i 1984. godine. Ciklus, sastavljen od šesnaest pomno osmišljenih fotografija, karakteriziraju klasični motivi mrtve prirode, koji se skladno prožimaju s elementima pejzaža i metafizičkim promišljanjem prostora. Na ovoj fotografiji prikazan je stol prekriven stolnjakom, na kojem se nalazi jednostavan set za obrok, staklena boca i čaša. U pozadini se nazire vanjski prostor prekriven snijegom, ograda i vrtni elementi, što prizoru daju osjećaj hladnog zimskog jutra. Snijeg koji lagano prekriva stol pojačava osjećaj mirne i statične atmosfere koja je karakteristična za Klaričin rad u ciklusu mrtve prirode.

Tekst: Luciana Fuks, kustosica za poslove muzejske dokumentacije Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Josip Klarica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Klarica, Mrtva priroda s crvenim lukom, 1979.

Josip Klarica
Mrtva priroda s crvenim lukom, 1979.
kontaktna kopija, camera obscura
35,2 x 44,4 cm
MG-8597

Josip Klarica (Beograd, 1946. – Zagreb, 2020.) bio je jedan od najvažnijih hrvatskih umjetničkih fotografa. Fotografiju je učio u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a filmsko snimanje studirao na prestižnoj FAMU u Pragu, gdje se zbližio s fotografom Josefom Sudekom (Kolin, Češka, 1896. – Prag, 1976.). Klarica je bio poznat po crno-bijelim snimkama mrtvih priroda, portreta i pejzaža, prožetima nadrealnim i meditativnim ozračjem. U svom radu koristio je starinske kamere, uključujući kameru obscuru i vlastoručno rekonstruiranu panoramsku kameru iz 1845. godine prema Friedrichu von Martensu (Venecija, 1806. – Pariz, 1885.). Negative je kontaktno kopirao, naglašavajući ručni i autentični karakter procesa. Osim fotografije, bavio se i filmom, propagandom te istraživanjem starih fotokemijskih tehnika.
Ciklus „Mrtva priroda / Still Life“, koji je Josip Klarica stvarao između 1976. i 1984. godine, obuhvaća šesnaest pomno osmišljenih fotografija u kojima se klasični motivi mrtve prirode isprepliću s elementima pejzaža i metafizičkog promišljanja prostora. Među nekim od značajnijih djela ističe se „Mrtva priroda s crvenim lukom“ iz 1979. godine. Na stolu prekrivenom čipkastim stolnjakom raspoređeni su svakodnevni predmeti – čaša, boce, orasi i ljuske češnjaka – dok nagnuto ogledalo reflektira dijelove kompozicije i okolnog krajolika, stvarajući višeslojnu igru percepcije, svjetla i prostora. Fotografija odiše tihim nadrealizmom, suptilnom simbolikom i kontemplativnom atmosferom, pri čemu se osjeća promišljeno istraživanje prostora, vremena i materijalnosti.

Tekst: Luciana Fuks, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Josip Klarica / Fotografski presnimak: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Klarica, Život na selu I – V, 1975. – 1982.

Josip Klarica
Život na selu I - V, 1975. – 1982.
Camera obscura, kontaktna kopija
MG-8524, MG-8525, MG-8526, MG-8527, MG-8528

Josip Klarica (1946-2020.) spada među najosebujnije hrvatske fotografe. Sam je konstruirao kamere za velikoformatne i panoramske snimke, sam je smišljao nove načine razvijanja fotografskih negativa. Često se služio tzv. kontaktnim kopiranjem, postupkom koji se sastojao od prijanjanja negativa uz fotoosjetljivu površinu papira i njihovog izlaganja suncu. Tvrdio je da razna tehnološka pomagala u procesu standardnog razvijanja analognih filmova smanjuju tonsku kvalitetu fotografije, pa ne čudi sklonost tehnologijama kao što je camera obscura i motivima koji asociraju na prošlost. Kritika je u njegovom radu često isticala važnost srednjoeuropskog kulturnog kruga, ne samo zbog Klaričinog pohađanja studija fotografije na Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU), na kojem je diplomirao 1977. ili zbog druženja s čuvenim češkim fotografom Josefom Sudekom. Toj su ocjeni više pridonijeli zagonetna simbolika mrtvih priroda, česte reference na Franza Kafku, prašnjava muzejska spremišta, magloviti pejzaži, seoski život i slično. Ciklus “Život na selu” sastoji se od pet kontaktnih kopija snimljenih camerom obscurom i prikazuje svinjokolju, praksu koja se u zemljama Srednje Europe najčešće izvodi jednom godišnje, u kasnu jesen. Pet fotografija, na neki način, sažima cjelodnevni rad: klanje i čišćenje svinje, selekciju dijelova, tranširanje i kuhanje mesa za pripremu kobasica i slično. Veličina kontaktnih kopija i tehnologija camere obscure zamućuju prizor i tako u velikoj mjeri smanjuju njegovu šokantnost. Umjesto naturalističkog prikaza jednog teškog i krvavog posla - za to će se kasnije pobrinuti drugi srednjoeuropski fotografi, koji su isti običaj snimali u koloru - Klarica se odlučio za reprezentaciju koja je u skladu s cjelinom njegovog fotografskog rada, a napose s njegovom sklonošću prema prošlosti, prema stvarima koje su napuštene i zaboravljene, koje su izgubile svoje mjesto u stvarnosti. Na ovim fotografijama, Klarica, naime, ne snima kulturni običaj svinjokolje, nego smrt životinje i možda ništa tako dobro ne dočarava njezinu smrt, iznenadno odsustvo života iz njezinog tijela, kao tonska vrijednost fotgrafske slike, na kojoj je Klarica cijeli život inzistirao.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Klarica, Maksimir, 1998.

Josip Klarica
Maksimir, 1998.
kopija pozitiva/tintni ispis, 295 x 612 mm
MG-8267

Josip Klarica (1946. – 2020.) klasik je hrvatske fotografije i studiozan poznavatelj fotografskih tehnologija i fotokemijskih procesa. Njegove fotografske slike mrtvih priroda, portreta i krajolika na razmeđu su starih fotografskih postupaka, nadrealističkih metoda, inovacija fantastičnog realizma te magičnog naturalizma. Nepostojanje konkretnog vremena, neodređeni topos i unutarnja logika prizora satkana od pomnih detalja čine njegove snimke izrazito suvremenima (I. Prosoli). O tome svjedoči i Klaričina Mrtva priroda (1979.) na naslovnici prvog albuma grupe Haustor iz 1981. Finu, povijesnu slikarsko-tonsku patinu i bezvremenost Klaričinih fotografija pridaje korištenje camere obscure i replike Martensova panoramskog fotoaparata (Pariz, 1845.).
Diplomirao je filmsku kameru 1977. na Karlovom univerzitetu u Pragu (FAMU). Profesori režije bili su mu M. Forman i J. Menzel, a književnosti M. Kundera. U njegovu narativnom tkanju često su djela J. Kafke na granici između zbiljnosti i umišljaja. Tijekom studija zbližio se sa čuvenim češkim fotografom J. Sudekom. Na njegovim mrtvim prirodama traje sklad brutalnog i vulgarnog te poezije bitka umrtvljenih bića i stvari (R. Putar). Panorama Maksimira zimi odražava fraktalnu ljepotu prirode u kojoj je svaki samonikli dio utkan u onaj sljedeći sve do svekolikog reda stvari. Izlagao je u brojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, gdje mu se nalaze mnoga djela. Posljednju izložbu Snoviđenja imao je s I. Posavcem u Galeriji „Josip Račić“ 2019. Memorijalnu izložbu 2021. priređuje mu Nacionalni muzej moderne umjetnosti (B. Franceschi; Ž. Koščević).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Josip Klarica
Fotografski presnimak: Goran Vranić, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Klarica, “Maksimir . Novi Zagreb”

 

 

 

U Studiju Moderne galerije “Josip Račić” 22. travnja 2017., bila je otvorena izložba Josip Klarica "Maksimir . Novi Zagreb”.
Dvadeset i pet crno – bijelih fotografija predstavlja začarane prizore koje je umjetnik snimio u zadnje tri godine. u parku Maksimir i u Novom Zagrebu, na onom njegovom rubu gdje se grad i čovjek tek naslućuju.

U uvodnom tekstu u katalogu izložbe Želimir Koščević piše:

Ako išta sada obilježava fotografije Josipa Klarica, onda je to tišina i prisutnost nijeme vremenske dimenzije kojom se zatvara krug Klaričine nadrealističke poetike od eksplicitne narativnosti do čiste i samodostatne fotografske slike. Sada, za razliku od višeslojnog narativnog diskursa porijeklom iz praškog nadrealizma, novi ciklus na svoj način reducira ekspresiju na studium to jest na kontemplaciju o zamijećenom prizoru, a ono što bi se moglo nazvati punctum, Klarica prepušta osobnoj emotivnoj vezi s prizorom….
… Redukcijom narativnog, Klarica je oslobodio put interpretativnoj slobodi motiva za koje nitko ne bi mogao reći da su fotografski atraktivni, ali Klarica je znao naći put kako da ih oživi i smjesti u kadar slike. U kadar slike ugradio je vrijeme koje samo naizgled miruje, ali se njegovo valovito kretanje može nazrijeti u maglovitim daljinama što se razabiru u pozadini. To je vještina majstora koji u stvarnoj i materijalnoj realnosti nalazi ono neuhvatljivo, koje pa i maglovito daje naznake o prolaznosti kojoj je podložan čitav univerzum. Ono grmlje, krošnje, travnata staza samo su isprika za pjesmu; u drugom planu je procesualna magija kojoj Klarica povjerava uočeni motiv i pretvorbu u sliku.

 

Iz postava izložbe Josip Klarica "Maksimir. Novi Zagreb"

Izložba se mogla razgledati do 7. svibnja 2017.