Ivo Šebalj
Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu, 1997.
ulje na platnu
153 x 210 cm
MG-8394
Ivo Šebalj (1912. – 2002.) samozatajni je klasik hermetičke, meditativne lirske apstrakcije koja je uvijek u korelacijama s figuralnim motivom. Šebaljevo slikarstvo egzistencijalnog intimizma slikarstvo je međuprostora između konkretnog i apstraktnog, kromatskog i akromatskog, crteža i slike, a i u svojim najapstraktnijim slikama Šebalj je slikar motiva, iako teško raspoznatljiva (Z. Rus.). U relativno malo tema (pušač, slikar i model, (auto)portret, ženski akt, soba, doživljaj rata, sakralni motivi) autorovo slikarstvo nosi težinu i osjećaj omalenosti slikara pred slikom. Studirao je s prekidima na ALU-u u Zagrebu od 1934. do 1942. kod Lj. Babića i O. Mujadžića te diplomirao kod M. Tartaglije. Radio je kao službenik, a tek od 1954. radi u struci – kao profesor na Školi primijenjene umjetnosti te na ALU-u u Zagrebu od 1961. do 1978. Postoji nekoliko faza Šebaljeva slikarstva: nakon doba anonimnosti, počinje izlagati tek 1970. sa 58 godina. Potom slijedi doba otkrića 70-ih, slave 80-ih, te potpune slave 90-ih. Zadnja faza je posthumno vrednovanje. Opus u cjelini izvan je tuzemnih okvira. To je nepropusna i osobna valorizacija te prevrednovanje modernističkog slikarstva (P. Picasso, F. Bacon, J. Dubuffet). Pritom izjavljuje: Picasso sužava svijet na motiv, a ja motiv pokušavam proširiti (prema I. Zidić). Šebalj je umjetnik individualnoga crteža i kolorističke potke od tamnih i gustih gama sve do posve čistih boja. Slika Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu iz 1997. slikarevo je vječno sjećanje posredstvom fotografija D. Fabijanića na barbarstvo u Kninu od početaka domovinskog rata kada je uništeno i devastirano sve – pa i opljačkana i oskvrnuta samostanska crkva sv. Ante – što se moglo uništiti. Vizualizacija je (monumentalni diptih) spomen na barbarizam rata naslikan u tipično Šebaljevoj maniri koja pritvrđuje bolni doživljaj ratne surovosti agresora, kao i ekspresivno izražen humanizam prema svekolikom stradanju i ljudi, grada i baštine. To je teško prohodan motiv – memento. Slika postaje izbodena meta, odraz simbolske destrukcije ostvaren akromatskim i obojenim toplim i hladnim žuto-zelenim sinkopiranim kontrastima koji, uz to, bjelinom i crninom na gustom apstrahiranom fondu iskazuju osobnu – rječica moj iz naslova slike – težinu, očajanje, užas ali i nezaboravljanje.
Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb