Ivo Lozica, Ženski akt, 1938.

Ivo Lozica
Ženski akt, 1938.
bronca
51,3 x 31 x 62 cm
MG-1392

U Korčuli je polazio kamenoklesarsku školu od 1923. do 1925. godine, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga je uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je od 1926. do 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović) i 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade od 1933. do 1934. godine, polazio je École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predavao je na ALU u Zagrebu. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer). Rano je smrtno stradao odlaskom u rodnu Lumbardu 1943. godine.
Ivo Lozica je izradio brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u hrvatskom kiparstvu 20. stoljeća. Ostvario je značajni broj radova u kamenu, bronci, mramoru, sadri, drvu i terakoti. Izražavao se realistično zapažajući pojedinosti i oblike ljudskog lika. To su ljudi njegova rodnoga kraja, ribari, pržinari, žene s mjehovima vina, žetelice i pralje.
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena i treperave površine.
Dobar primjer lirskog – meditativno motiva je nagnuti ženski akt u sjedećem stavu, naglašene jedrine, izbalansiranih odnosa statičnosti i dinamičnosti. Glava je u otklonu prema lijevom ramenu, lijevom rukom obuhvaća u koljenu savijenu i podignutu lijevu nogu. Desnom rukom se oslanja na rub stjenovitog bloka, kao što i desna noga prijanja uz stijenu. Akt je stopljen s postamentom kao mjestom dinamične kompozicijske cjeline. Uravnotežena voluminozna obla forma akta skladne je vizure iz svih motrišta.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Portret Fride Grgić, 1939.

Ivo Lozica
(1910. – 1943.)
Portret Fride Grgić, 1939.
mramor
52,5 x 42 x 36 cm
MG-2168

Polazio je kamenoklesarsku školu u Korčuli od 1923. do 1925. godine, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga je uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1926. – 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović). Godine 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933. – 1934. godine, polazio je École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. Živio je u Splitu od 1935. godine, a od 1938. predavao je na ALU u Zagrebu. Godine 1942. otišao je u rodnu Lumbardu, gdje je rano smrtno stradao. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer).
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebnog senzibiliteta za svjetlo i formu i usvojena pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine te je anticipirao poslijeratne kiparske sinteze figuracije i apstrakcije u Hrvatskoj. Početkom 1940 - tih godina, realističkim pristupom oblikovao je dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života u kojima je vidljiv pomak od lirsko - meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa.
Kontemplativno portretno poprsje Fride Grgić smirena izraza lica izvedeno je na profinjeni realističan način. Srcoliko lice je nježno i fragilno s kosom na razdjeljak i začešljanom unatrag, elegantnog vrata i ovalnog izreza. Finoća je u obradi bijelog mramora, uglačane fluidne površine meke modelacije crta lica s grublje klesanim dijagonalnim urezima donjeg dijela poprsja u zoni ramena i grudiju s jasnim organiziranjem materije i čvrstih odnosa unutar bloka.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Nosač pijeska (Pržinar), 1942.

Ivo Lozica
(1910. – 1943.)
Nosač pijeska (Pržinar), 1942.
bronca
54 x 22 x 23 cm
MG-1394

U Korčuli je 1923. –1925. godine polazio kamenoklesarsku školu, gdje ga je uočio F. Kršinić i uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1926. – 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović, a 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933. – 1934. godine, polazi École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predaje na akademiji u Zagrebu. Godine 1942. otišao je u rodnu Lumbardu, gdje je rano smrtno stradao. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer).
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine te anticipirao poslijeratne kiparske sinteze u Hrvatskoj u odnosu figuracije i apstrakcije.
Početkom 1940-tih godina, realističkim pristupom oblikovao je i dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života u kojima je vidljiv pomak od lirsko -meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa. Robusni muški akt Pržinara je s naglašenom napetom  muskulaturom na grubo modeliranoj formi opterećenog tijela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content