Zapis o originalnim slikarskim načinom prikrivenim motivima o trajnoj inspiraciji, unutar okvira skrivenih „ekrana“ autoričina nova ciklusa trebalo bi možda započeti upoznavanjem s jednako tako trajnim „okvirom“ njenih poznatih slikarskih i osobnih previranja. Najnoviji ciklus slika Iris Dvornik, ujedno i zaokružujući ciklus razdoblja ozbiljna resúmea vlastite stvaralačke posvećenosti i ozbiljnosti te životne znatiželje, na duhovit način razotkriva važne figure privremeno zastrte od naših pogleda. Pravokutni „ekrani“, kompozicijske okosnice u središtu gotovo svake nove slike, različita slikarskog tretmana, primjerenije bi možda, iz današnje perspektive, bilo reći, slikarskom metodologijom oživljeni „mentalni monitori“, kriju isječke osobne povijesti i autorskih prologa, osobito u isječcima istraživanja pojedinih slikarskih tehnika i općenito, umjetnosti … Unutar pravokutnih velikih formata u središtu kadra oni nose tragove figurativnih prizora, od portreta do dramatičnih dijaloga neprepoznatljivih sugovornika, te gotovo da time provociraju gledatelje. Jer, posveta akcijskom slikarstvu i pripadajućem temperamentu obrade ostatka površine dvodimenzionalne slike upadljiva je i koloristički dominantna. Prisjetivši se ranih napisa o strukturalnim pejzažima autorice, nalazimo logičnu kronologiju u radu s metierom kao i površinom zamišljenog subjektivnog kadra. S druge strane, kritika je jednako rano uočila njeno izdvajanje bitnih elemenata u željenoj kompoziciji i spretnost u korištenju spominjanog literarnog ili osobnog dnevničkog detalja pri kreiranju cjeline. Promjene u rukopisu i stilu koje su s godinama dokumentirale autoričinu rafiniranost u korištenju vlastite osjetilnosti kao spiritus movensa slikarskog istraživanja pratili su osobito zapisi likovnih kritičara iz devedesetih godina 20. stoljeća.
U povodu izložbe u galeriji „Karas“ Josip Depolo zabilježio je činjenicu da je umjetnica nakon petnaestak samostalnih izložbi poslije diplome 1980. godine kod Nikole Reisera odlučno pokazala majstorstvo čvrste kompozicije, otvorivši tako vrata „slikarskog esperanta“ koristeći poznavanje postmodernističkih procesa... Nešto kasnije postalo je jasno - usavršavajući se u tehničkom smislu, ostvarila je dosljednost koja je kroz inkorporiranje ljudskih likova u nefigurativne prostorne mreže vodila do novih rješenja. Ta nova slikarska rješenja osobito su uključivala emotivnu komunikaciju s gledateljem, a umjetnica je to poneki put postizala i ambivalentnom mješavinom narativnih motiva, fantastike i oniričnosti stvarajući vibrantne površine kolažiranih slika. Poznavanje radova autorice iz devedesetih godina 20. stoljeća stoga je neizostavno ako nastojimo pratiti promjene. Naime, ubrzo je dominantnom postala metaforičnost izraza koji od tada do danas podrazumijevamo, bilo da Iris slika, razmišlja ili kolažira. Uvijek se tražio skriveni „ekran“ za literarni osjećaj, unutarnja previranja i subjekt.
Od osamdesetih godina, godina Irisine slikarske zrelosti, iskazivao se on, mimo tada prevladavajućih konceptualnih istraživanja, kao naporan rad na slikarskom usavršavanju i pomalo asketskom usklađivanju s osobnim znatiželjnim pogledom na vizualno atraktivne fragmente okolnog svijeta. Irisin rad je autobiografski i krije više individualnih dvojbi oko vlastite uloge umjetnice i žene u današnjem svijetu od onda popularnijih i slikarski inovativnijih postupaka. Ona je svojim ekspresivnim potezima na portretima još osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazala znanje transformacije figure kroz uplošnjenje, skicoznost, redukciju, a sve na tragu univerzalnih prizora dokumentacije promjena stanja svijesti. Skicoznu okosnicu ekspresivnih slika, kao maštovitu igru ispunjenja i praznine na površini platna, pokazala je i izložba u Art point centru u Zagrebu 2005. godine. Iris Dvornik istančanim osjećajem za boju, osjetljivošću za format i sugestivnost elemenata kompozicije pokušava od tada na nov način ugraditi u skrivene „ekrane“ svojih slika poetske elemente intimizma i lirske apstrakcije koristeći metode koje joj dozvoljavaju autentičan pristup, ne zanemarujući ni danas rijedak kolaž.
Na izložbi u galeriji „Gradec“ Klovićevih dvora 2002. godine ona je kroz ekspresivne kolažirane i koloristički osmišljene efekte dvodimenzionalne papire ispunila novim sadržajem. Taj je, s jedne strane, uključivao rukopisnu ekspresiju i nesputani temperament, a s druge, značenjska poigravanja kao signale o prikrivenoj stvarnosti. U formi prepoznatljivih poruka o osobnim zaključcima - u literarno i duhovno osiromašenu svijetu. Poruke je umjetnica za promatrača kreirala kroz kromatske nakupine unutar linearnih geometrijskih rastera na koje je apliciran kolažirani „znak“ potičući nas na otkrivanje složenog estetsko-psihološkog diskursa. Nešto kasnije, u galeriji „Zilik“ u Karlovcu, transparentni kolorit i polutonovi bili su rezultatom već novog eksperimenta. Dakako, novi eksperiment ogleda se u artificijelnosti palete, intenzivnom iscrtavanju, špricanju boja, kolažiranju, u cjelini – u preispitivanju ekspresivnosti metoda, ali ne i motiva. Liričnost tih kolažiranih osobnih mijena i zapisa o vlastitu poimanju umjetnosti u novom ciklusu slika Iris je nadogradila eklektičnim, ali uspješnim interpretacijama akcijskog dinamizma poznatog s početka 20. stoljeća. Upravo zbog procesa rada i rasta sa slikom samom u tome je našla sklad s vlastitim temperamentom, spontanost i dramu koju je uvijek nastojala iskazati na osebujan način, bez obzira na moguć anakronizam tako nastalih djela. No, mreže prolijevanja boje razlikom u gustoći slojeva pokazuju suptilnije mijene od slike do slike, a u stalnom su kontrastu sa spominjanim „ekranom“ u središtu. Je li htjela time naglasiti, na neki način dodatno uokviriti, pravi poticaj svog slikarskog istraživanja? ….Ili reminiscencije na stvarni događajni svijet koje bi svoje umjetničko tumačenje mogle pronaći upravo u univerzalno „skrivenim ekranima“… Na kojima kroz brojne varijacije od živosti do patetike, od optimistične sugestije do pesimistična proglasa autorica preispituje gestualnost, umjetničke stavove i energiju. Vidljivo je to čak i u pozicijama njena potpisa. Oznake takvog preispitivanja osobnosti, ponekad upadljivo komplementarnih dominantnoj boji kao i cjelini istraživačkog slikarskog polja, ponekad su razbacane do razine slovnog znaka, ponekad pritajene u povijesno poznatim tumačenjima. Raskošne stoga ili prešućene obećavaju uvijek intrigantne nove autorske postupke i nove slike...
Koraljka Jurčec Kos
ŽIVOTOPIS
Iris Bondora - Dvornik rođena je u Zagrebu. Diplomirala je 1980. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Nikole Reisera, na slikarskom odsjeku, te od tada
djeluje kao samostalni umjetnik. Član je HDLU-a, LIKUM-a, BBK-a (Udruženje profesionalnih umjetnika Bavarske), te ZUH-a (do 2002. godine). Do sada je ostvarila 35 samostalnih, te sudjelovala na 118 skupnih izložbi. Slike joj se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama, te u sakralnim objektima u zemlji i inozemstvu. Studijska putovanja: Mađarska, Češka, Austrija, BiH, Njemačka, Italija, San Marino, Španjolska, Maroko, Tunis, Francuska, Švicarska, Nizozemska, Luksemburg, Švedska, Belgija, Velika Britanija, SAD, Južna Amerika, Paragvaj, Tajland i Ujedinjeni Arapski Emirati. Bila je sudionikom niza humanitarnih akcija. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
E-mail adresa: iris.dvornik@gmail.com