Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Galeriji „Josip Račić“ u listopadu predstavlja izložbu Kristiana Kožula Intercisus .
Kožulovi radovi dosad su bili predstavljeni na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama kod nas i u svijetu, a u Galeriji „Račić“ zagrebačka kulturna javnost imat će priliku vidjeti istoimenu umjetnikovu ambijentalnu instalaciju, nastalu ove godine.
Kustos izložbe je Klaudio Štefančić, voditelj Zbirke akvarela, crteža i grafike 19. i 20. stoljeća NMMU.
Katalog s tekstom Klaudija Štefančića pratit će ovu izložbu koja će se u Galeriji “Račić” moći razgledati do 31. listopada 2021.
* Sukladno epidemiološkoj situaciji, službeno otvorenje neće se održati.
Foto: detalj iz postava Damir Žižić
Životopis umjetnika
Kristian Kožul (München, 1975.) završio je Umjetničku akademiju u Düsseldorfu (Njemačka). Izlagao je na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (PS1, New York, USA, 2005.; Criss-Cross, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska, 2007.; Boys Craft, Muzej Haifa, Izrael, 2008.; Summer Camp, Galerija Exile, Berlin, 2010.; Bandits, Pirates & Outlaws – Lost Coast Culture Machine, Fort Bragg, USA, 2010.; B-B-B-BAD, Galerija Anna Kustera, New York, USA, 2011. i drugima). Među samostalnim izložbama treba istaknuti izložbe u Laubi i Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb, Hrvatska), Art salonu (Celje, Slovenija), Galeriji Galženica (Velika Gorica, Hrvatska), Galeriji Kibla (Maribor, Slovenija), Galeriji minorita (Graz, Austria), Galeriji TZR (Düsseldorf, Germany), Galeriji Anhava (Helsinki, Finland), Galeriji Goff+Rosenthal i Galeriji Pablo’s Birthday (New York, USA). Kristian Kožul živi i radi u Zagrebu
Tekst iz kataloga izložbe
Skulpturalne formacije Kristiana Kožula
Masom koja podliježe gravitaciji, volumenom čije površine privlače ili odbijaju ruku, približavaju ili odguruju promatrača od sebe, skulptura uvijek podsjeća na tijelo. Čak i kada ne prikazuje ljudsku ili životinjsku figuru, kada se, dakle, umjesto oponašanja fizičkog svijeta bavi apstraktnim formama, skulptura je određena tijelom. Otkada se nakon suradnje s Damirom Žižićem Kožul vratio samostalnim nastupima, tijelo je opet u centru njegove pažnje.
Evokacija tog tijela ne odvija se, međutim, posve u skladu s načelima modernističke skulpture. Tijelo je tu – Kožul od njega ne odustaje ni u svojim najambicioznijim instalacijama – ali ono više nije cjelovito, jedva ga prepoznajemo. Primjerice, u svjetlu naslova izložbe (Forensic Perpetuity), pet biomorfnih oblika izloženih u Galeriji Galženica 2017. moguće je interpretirati kao ostatke nekog tijela. Na tu mogućnost ne upućuje samo naslov izložbe, nego i određeni senzibilitet za modernističku skulpturu. Umjetnicima modernizma ljudsko tijelo nije bilo samo koristan reper u svijetu predmeta, nego i idealan oblik. U odnosu na njega svi drugi oblici stjecali su svoj smisao. Uspostavivši novu vezu između unutarnje strukture skulpture i njezine površine, prve je korake prema drugačijem prikazivanju tijela napravio Rodin. U njegovim su skulpturama forma i materijal bili toliko međuovisni da se niz strukturnih elemenata, kao što su silueta, površina ili masa, pojavljivao kao nešto nedovršeno, nešto što se neprestano mijenja i ovisi o osvjetljenju, okolišu, promatraču itd. Stereotipni opis skulptorskog umijeća, onaj koji kaže da umjetnik u materijalu treba otkriti unaprijed postojeću formu, samo je popularni izraz za zadatak koji si je Rodin bio postavio. U svakoj skulpturi postoji nešto što joj iznutra daje život, čak i kada se volumen rastvara, a masa komàda – tako bi se, između ostalog, mogao sažeti Rodinov pogled na modernu skulpturu.
Nakon izložbe u Galeriji Galženica, biomorfni oblici što se opiru u potpunosti poistovjetiti s ljudskom ili životinjskom anatomijom – kao da pripadaju nekoj drugoj vrsti tijela, nekom drugoj vrsti života! – ostali su u središtu Kožulove pažnje na izložbama u HDLU-u (2018.), MSU-u (2019.) i sada u Galeriji Josip Račić (2021.). Njihov je organski karakter Kožul dodatno istaknuo uporabom industrijski proizvedenih predmeta i materijala kao što su metalne šipke, samostojeći metalni stalci, kugle različitih veličina, podne gumene prostirke, utezi, gumena crijeva, izolacijska spužva i slično. Primarna funkcija ovih predmeta leži u povezivanju biomorfnih oblika. Bez njih, oblici bi bez vidljivog reda bili razbacani po prostoru galerije. Time Kožul otvara mogućnost da sve što vidimo u galerijskom prostoru doživimo kao objekte koji pripadaju nekom višem formalnom redu. Ono što je modernistička skulptura činila na planu svakog pojedinog skulpturalnog objekta – uspostavljala odnos između skeleta skulpture i njegove površine ili između volumena i siluete – to je Kožul izveo u okviru ambijentalne instalacije. Stoga, na tri izložbene instalacije – u HDLU-u, MSU-u i u Galeriji Josip Račić – možemo gledati i kao na tri jedinstvene skulpture.
Prikazuje li autor skulpturalno tijelo u trenutku dezintegracije ili integracije? To je teško utvrditi, jer Kožul voli ambivalenciju, ali najprecizniji odgovor bi obuhvatio i jednu i drugu mogućnost. Ukoliko je riječ o procesu integracije, može se konstatirati da skelet Kožulove skulpture – šipke, gumena crijeva, gumene prostirke itd. – ne uspijeva okupiti svoje dijelove, dovesti biomorfne oblike u međuodnos koji bi formirao kontinuirani volumen tijela. U odnosu na izložbu u Galeriji Galženica, na kojoj biomorfne oblike nije povezivalo ništa doli pogled promatrača, Kožul je napravio korak dalje. Sada to više nije samo tijelo koje se raspalo – niz međusobno izoliranih oblika, svaki sa svojim pseudopostamentom – nego i tijelo koje se nekako pokušava oformiti. Ako je u Galeriji Galženica Kožul prikazao jednu post festum situaciju – mirovanje dijelova tijela nakon dezintegracije i smrti – moglo bi se reći da je na kasnijim izložbama pokušao prikazati post post festum situaciju, to jest u galerijski ambijent uvesti još jedan događaj – proces oformljenja (postajanje). Naime, naglašavajući suprotnost između vertikalne i horizontalne organizacije elemenata, računajući na učinak koji na promatrača ostavlja jukstapozicija mekih i tvrdih materijala, na odnos između pravocrtnih i krivocrtnih formi, Kožul je proizveo efekt gibanja. Ono što izgleda kao dezintegracija (razlijevanje, rastakanje, topljenje) oblika, može izgledati i kao proces konsolidacije ili uspravljanja, odnosno može predstavljati i odumiranje i oživljavanje. Skulpturalno tijelo tako nije ni (potpuno) mrtvo, ni (potpuno) živo. Mrtvo je, jer je raskomadano; živo, jer se giba. Kožulova obrada biomorfnih oblika, također, na neki način ukazuje na tragove života. Naime, njihova površina sugerira da je u unutrašnjosti nešto od posebne važnosti što traži posebnu brigu, kao da forma nikada nije dovoljno zaštićena pa iziskuje neprestano oblaganje novim slojevima.
Što je preneseno značenje ovih instalacija – skulptura? Na što nam autor pokušava skrenuti pažnju, birajući naslove s višestrukim značenjima (Forensic Perpetuity, Forensic Folklore: Archipelago, Sisyphus Exalted: Excersing Repetitions i Intercisus) i izlažući ove enigmatične forme? Kožul je sklon odgovornost za značenje prebaciti na promatračeva leđa, ali jasno je da ove izložbe nisu nastale zbog formalističkih razloga, iako je formalna inovacija ono što prvo zamjećujemo i ono čemu s razlogom dajemo prednost u interpretaciji. Značenje Kožulovih instalacija nemoguće je iscrpiti na području umjetničke referencijalnosti. Ova bizarna tijela nisu tu samo zbog podsjećanja na, primjerice, raskomadana ljudska tijela iz Goyina ciklusa Užasi rata ili na citat istoga motiva braće Chapman. Neće nam u potrazi za odnosom ovih radova prema suvremenosti puno pomoći ni reference na kojima sâm Kožul inzistira, spominjući radove Raula Goldonija i Louise Bourgeois, kao nadahnuće u najnovijem radu.
U središtu su Kožulove pažnje, naime, kompleksni i nepovezani društveni fenomeni. Dovesti u blisku vezu međusobno udaljene i suprotstavljene pojave metoda je koju Kožul baštini iz tradicije umjetničke avangarde i koju koristi u svim svojim javnim nastupima. Rat i masovna ubojstva s jedne i tehnološke utopije s druge strane; ideologija krvi i tla s jedne i fantazije o umjetnoj inteligenciji s druge strane; nostalgično prizivanje industrijskog društva s jedne i ubrzanje društvenih promjena (globalno zatopljenje, rodna teorija i politika, infotainment itd.) s druge strane. Iako širina referenci i asocijacija na koje Kožul računa, promatrača mogu zbuniti, pa i odvesti u krivom smjeru, izazove koje njegovi radovi postavljaju pred publiku ne treba odbaciti kao primjer postmodernističke igre. Proturječja obilježavaju suvremeno doba i upravo ona stoje u korijenu Kožulovog pokušaja da prikaže svijet oko sebe.
Oduzeti skulpturi pravo na predstavljanje kompleksnih društvenih pojava ne čini se odviše dalekovidnim, osobito danas kada monumentalne spomeničke forme ponovno stječu i umjetničku i društvenu popularnost. Nije potrebno posezati za slavnim svjetskim primjerima, kao primjerice za Davidom Smithom, koji je svoje skulpture – toteme – oblikovao imajući na umu Drugi svjetski rat u kojem je i sâm sudjelovao (skulpture su nosile naslove Sablast rata, Silovanje, Ratni pejzaž i slično). Dovoljno je prizvati u sjećanje apstraktne volumene Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Ksenije Kantoci i drugih koji su, što kroz galerijsku, što kroz spomeničku plastiku pokušali izraziti svoje povijesno iskustvo. Na pola puta između figure i znaka, ti oblici nisu prikazivali nešto arhaično ili fantastično, nego su izražavali osobna i društvena stajališta u mjeri u kojoj je, nakon Drugog svjetskog rata, ekspresionistička apstrakcija to činila i na drugim područjima umjetnosti.
Kožulova osobita interpretacija modernističke skulpture – transpozicija skulpturalnog tijela u medij instalacije, te njegova razgradnja – podrazumijevala je i promjenu svjetonazora. Pišući o Henryju Mooreu, Herbert Read je primijetio da njegovu umjetnost određuje integrirajući vitalizam. Moore je, naime, jednaku važnost pridavao ljudskom tijelu (ležeći akt, motivi obitelji ili majke i djeteta) i kamenim oblucima s plaže. Organske i anorganske fenomene (kamenje, kristali itd.) promatrao je s nepodijeljenom pažnjom, jer je u njima pronalazio iste zakone. Sličnu pažnju prema živom i neživom primjećujemo i kod Kožula, ali njegov integrirajući princip, za razliku od Mooreova, u središtu nema čovjeka, barem ne čovjeka kakvog je zamišljao moderni humanizam. Umjesto obgrljujuće prisutnosti ljudskog tijela koju prepoznajemo u poetikama Rodina, Moorea, Brancusija i drugih, kod Kožula prije otkrivamo nešto kao informaciju o tijelu (kodiranu i sekvencioniranu sad ovako, sad onako).
Što znači imati tijelo u modernom dobu, odnosno, kako se život tog tijela može prikazati u skulpturi, treba zahvaliti modernoj umjetnosti. Ništa s modernim svijetom više nisu imala tijela Michelangelovih skulptura ili tijela koja su prikazivali neoklasicistički umjetnici. To su bila idealizirana tijela i pripadala su prije bogovima nego ljudima koje su moderni umjetnici sretali na ulicama i čija su tijela voljeli, ljubili ili gubili u ratovima. U središtu Kožulovog bizarnog vitalizma, međutim, nije ljudsko tijelo, nego jedan oblik materije koji je u neprestanom toku, u stalnoj metamorfozi. Kožulov izokrenuti gestalt ne počiva samo na integraciji živog i neživog svijeta – primjerice, ljudskog tijela i kamena u slučaju Moorea, ili ljudskog tijela i mita kao u slučaju Brancusija – nego uključuje i društvene procese (znanost, ekonomiju, tehnologiju itd.). Ono što nam na njegovim izložbama zaokuplja pažnju nije dakle tradicionalna skulpturalna forma, nego određena materijalna formacija. Ona simbolizira procese koji se odvijaju na razini prirodnih i društvenih entiteta nad kojima kao čovječanstvo nemamo nikakvu kontrolu. Prikazati neizvjesnost uzrokovanu tim saznanjem, a ne posegnuti za arhetipskom simbolikom i metafizikom, predstavlja Kožulovo osobito postignuće.
Klaudio Štefančić