Gabriel Jurkić, Zima, 1925.

Gabriel Jurkić
Zima, 1925.
ulje na ljepenki
32,5 x 89,5 cm
MG-6800

U snježnoj idili Zima iz 1925. Gabriel Jurkić u prizoru bosanske visoravni utonule u duboku bjelinu slavi apsolutnu božansku ljepotu i harmoniju. U izduženom horizontalnom formatu u bezbroju ledenih bijelih i plavkastih tonova Jurkić dočarava čudesan prizor veličanstvenog mira i tišine. Slika darovana za Zbirku NMMU 2003. godine ujedno reprezentira čitav niz zapaženih zimskih pejzažnih vizija u kojima Jurkić tijekom 1920-ih uspješno povezuje impresionistička iskustva i dekorativnost secesije. Veliki Jurkićev ciklus Zima ostvaren na vrhuncu karijere pratile su pozitivne stručne kritike, a o uspjehu kod publike najbolje svjedoči podatak da je više od dvije stotine slika prodano odmah nakon istoimene izložbe održane 1922. u uvaženom zagrebačkom Salonu Ullrich.
Gabriel Jurkić (Livno, BiH, 1886 – 1974), nakon zagrebačkog umjetničkog školovanja kod Bele Čikoša-Sesije i Mencija Clemena Crnčića te kasnije završene Akademije kod Aloisa Deluga i specijalke kod Kazimierza Pochwalskog u Beču, prva djela od kapitalnog značaja ostvaruje u duhu simbolizma i secesije (Visoravan u cvatu, 1914. iz zbirke Umjetničke galerije BIH u Sarajevu; Put u vječnost, 1918. iz zbirke NMMU). Slike rodnoga kraja kao vizije zemaljske i nebeske harmonije ubrajaju Gabriela Jurkića među naše najveće pejzažiste 20. stoljeća, a u više od šest desetljeća intenzivnog umjetničkog rada uz krajolike je slikao i portrete i religiozne tema. Nakon ranije impresionističke faze kasnijim je Jurkićevim stvaralaštvom prevladavao produhovljeni realizam, a bavio se i grafikom, opremom i ilustracijom knjiga i restauriranjem.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Gabriel Jurkić, Pejzaž, s. a.

Gabriel Jurkić
Pejzaž, s. a.
ulje, karton
35 x 25 cm
MG-915

Gabriel Jurkić u pejzažu rodnoga kraja slika duhovnu ljepotu emaniranu u bezbroju mogućih pojavnosti. Priroda zapadne Bosne, livanjska i kupreška brda i visoravni prostori su njegove istinske inspiracije i umjetničke slobode. Od prvih mladenačkih pokušaja do poznih godina provedenih u zataji Franjevačkog samostana Gorica Jurkić upravo u nedirnutim poddinarskim prostranstvima 'u svakom kutu i trenutku nalazi novi motiv'. U Pejzažu iz 1930-ih slobodnim potezima i prirodnim tonovima usklađene geme doseže svjetlo u oblacima i vjetar u krošnjama i dojam veličanstvenog suglasja s prirodom. Slike rodnoga kraja kao vizije zemaljske i nebeske harmonije ubrajaju Gabriela Jurkića među naše najveće pejzažiste 20. stoljeća.
Gabriel Jurkić (Livno, BiH, 1886 – 1974), nakon zagrebačkog umjetničkog školovanja kod Bele Čikoša-Sesije i Mencija Clemena Crnčića te kasnije završene Akademije kod Aloisa Deluga i specijalke kod Kazimierza Pochwalskog u Beču, prva djela od kapitalnog značaja ostvaruje u duhu simbolizma i secesije (Visoravan u cvatu, 1914. iz zbirke Umjetničke galerije BIH u Sarajevu; Put u vječnost, 1918. iz zbirke NMMU). Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća objedinjuje impresionistička iskustva i dekorativnost secesije. U više od šest desetljeća intenzivnog umjetničkog rada uglavnom je slikao pejzaže, portrete i religiozne tema. Jurkićevim je kasnijim stvaralaštvom prevladavao produhovljeni realizam, a bavio se i grafikom, opremom i ilustracijom knjiga i restauriranjem.

Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Gabriel Jurkić, Pejzaž, 1919.

Gabriel Jurkić
Pejzaž, 1919.
ulje / platno
50 x 150 cm
MG-3102

Slikar Gabriel Jurkić (1886.–1974.) likovno je obrazovan u Zagrebu (privatna umjetnička škola Čikoša i Crnčića te Viša škola za umjetnost i obrt) te Beču na Akademiji i specijalnoj školi Kazimierza Pochwalskog. Njegovo rano slikarstvo pripada simbolističkom izričaju s jasnim poveznicama s djelom Giovannija Segantinija, dok mu je kasniji opus bliži realizmu i osunčanom plenerizmu. Živio je i radio u Sarajevu, a potom se sa suprugom preselio u franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje su proveli posljednje godine života.
Naglašeno izduženi, panoramski format slike Pejzaž iz 1919. godine potencira širinu slikanog krajolika. Prizor bogatog kolorita u predvečerje s motivima livade s planinom u pozadini ispod golemog neba, sitnim likom pastira i stada ovaca te primjenom tehnike sitnih, izduženih poteza kistom veže ovo simbolističko djelo uz divizionizam Giovannija Segantinija.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content