Fotografije preuzete s www.brunakazinoti.com / zahvalnošću umjetnice Brune Kazinoti Petrić
U vrijeme kad sam razmišljala o studiju dosta je ljudi iz Splita odlazilo u Milano pa je onda to nekako bila i moja želja. S 19 godina mislila sam da će mi biti lakše prilagoditi se novom gradu i samostalnom životu budem li okružena ljudima koji su mi poznati. No, kako me nisu zadovoljavale više škole, već isključivo četverogodišnji studij fotografije, odustala sam od Milana jer u njemu takav studij nisam pronašla ni na privatnim sveučilištima, kao ni pri akademiji. Tada sam od Sandra Fabera, prijatelja mog ujka Tea Perića doznala za Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti u Antwerpenu.
On je tamo studirao modu pa mi je pričao o tome kako izgleda njegov studij, a preko njega sam i došla do svih informacija koje su mi trebale za upis.
Prijamni ispit trajao je tri dana. Trebala sam predati mapu svojih gotovih radova. Drugi dan zadatak je bio po gradu snimiti određene teme i od njih napraviti priču, a treći je bio teorijski dio - razgovor s profesorima u kojem smo među ostalim komentirali i radove umjetnika. Mislim da je bilo potrebno sastaviti i inicijalno pismo kojim sam trebala uvjeriti Akademiju da baš tamo želim biti. Od 150 ili 200 prijavljenih te godine, uspjelo se upisati samo nas 30. Dopao mi se njihov sistem rada u kojem te imaju pravo izbaciti na bilo kojoj godini ukoliko uvide da se ne trudiš ili da se ne razvijaš u smjeru u kojem su očekivali. Ne daju ti da se opustiš, da studiraš deset godina. Ali isto tako dat će šansu i vrijeme onima za koje vide da napreduju, a koji možda nisu odmah pokazali svoj puni potencijal ili im je trebalo neko vrijeme da se dokažu.
U početku mi je trebalo malo da se priviknem na jezik. Iako su predavanja bila na engleskom, kojeg sam učila u školi, sasvim je drugačije kada ga koristiš za komunikaciju u svakodnevnom životu. Bilo mi je smiješno zezati se ili ljutiti na engleskom. Flamanski, na kojem su mi se profesori kasnije kroz studij obraćali, razumjela sam 70 posto. Pokušala sam ga učiti u dva navrata, ali nije išlo. Dodatna prepreka mom svladavanju tog jezika bilo je vjerojatno i to što Belgijci govore i vole govoriti engleski, čak i kad se trudiš nešto reći na flamanskom oni ti odgovore na engleskom.
Akademija je prilično otvorena i zapravo se studenti mogu lako pogubiti jer imaju dosta slobodnog vremena i teško im se natjerati da nešto rade. Moraš sam sebe učiti da ostaneš u nekom poslu, naučiš se disciplini. Nakon klasične gimnazije, gdje mi je dosta predmeta bilo nezanimljivo i nisam se baš pronalazila u tome, prvi put sam bila u doticaju s nečim što volim. To sam shvatila kad sam odjednom počela provoditi sedam, osam sati dnevno razvijajući fotografije u komori a da se pritom nisam umorila. No, unatoč tome teško sam podnosila odvojenost od obitelji s kojom sam jako povezana, nedostajali su mi i prijatelji. Putovala sam po svijetu i prije odlaska u Belgiju, ali prvi put sam bila sama, odvojena od svih. Uostalom, drugačije je živjeti negdje, doživjeti novu kulturu znajući da se ne možeš tako brzo vratiti kući. Čak sam na drugoj godini razmišljala uzeti pauzu, ali moj tata je tada odigrao ključnu ulogu: znao je da ću se, ako odem s akademije, teško vratiti studiju pa je inzistirao da ostanem.
Odnos profesora i studenata na Akademiji je profesionalan i poluprijateljski, a sjećam se da mi je jedna profesorica rekla da baš vidim svjetlo i da ga ona osjeća dok gleda moje fotografije. To nije bilo nešto što bi profesori često govorili studentima.
Diplomirala sam 2006., a moj završni rad bio je kombinacija portreta (moja dva tadašnja momka) i prirode, a poklapali su se s nekom mojom osobnom pričom, ili pričom promatrača. Radila sam i neke fotografije duple ekspozicije, ali njih sam izložila u manjoj mjeri. Fokus je bio na portretima i prirodi.
Po prirodi sam malo zatvorenija pa nisam često odlazila na studentske partyje, ali nisam propuštala završni party diplomanata s odjela mode koji su organizirali svake godine nakon njihovog završnog fashion showa. Već tada sam nekima od njih snimala radove, ali najčešće su to bile kreacije Petera Pilotta, brata mog tadašnjeg momka čije su kreacije nosile nekadašnja prva dama SAD-a Michelle Obama i pjevačice Beyoncé i Rihanna.
Nakon stotina mailova s fotografijama koje sam slala na adrese modnih magazina, urednika, raznih agencija, javila mi se Katie Shillingford, modna urednica časopisa Dazed&Confused, kojoj su se svidjele moje diplomske fotografije u duploj ekspoziciji. Predložila mi je snimanje za Yohjia Yamamota s modelima u Londonu. Tako je sve krenulo.
Ni u jednom trenutku nisam požalila što sam odabrala Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti u Antwerpenu za svoj studij. Kad se vratim unatrag, iskustvo s te Akademije nezamijenjivo je, a moja očekivanja u tom su smislu potpuno ispunjena. Naravno, bilo je stvari za koje sam grintala, koje bih promijenila, unaprijedila, napravila drugačije, ali mislim da je tako na većini studija.
Kad sam se vratila u Split svi su mi govorili da kako ću živjeti u Splitu a raditi vani. No, vani većina ljudi, posebno u modnoj industriji gledaju se po kvalitetama i tako se slažu timovi. Najnormalnije je da se ne živi tamo gdje radiš. Meni je jedino problem što je Split u zimskom razdoblju bio jako loše povezan pa sam ponekad do Milana znala putovati deset sati. Nedavno sam putovala u Amsterdam i baš sam se iznenadila da ima direktan let Split - Amsterdam.
Sviđa mi se kvaliteta života u Belgiji, mogućnosti, sve te izložbe … Preklapanja kultura. To me je oduševilo. Toliko različitosti na jednom mjestu, a sve super funkcionira i živi. Ta multikulturalnost mi je kasnije bila inspiracija za cijeli moj rad. Svjesna sam toga da sam ostala vani da bih bila na nekoj većoj poziciji, poznavala puno više ljudi koji bi mi možda donijeli i neke zanimljivije poslove. Neke agencije koje su me željele angažirati nisu to učinile, jer ne živim tamo. No, ja sam odlučila pokušati živjeti u Splitu. Da nije išlo, preselila bih se.
Bruna Kazinoti Petrić za NMMU / © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2023.