Oznaka: Emanuel Vidović

Emanuel Vidović, K mrtvom gradu, 1919.

Emanuel Vidović
K mrtvom gradu, 1919.
ulje na platnu
100 x 137,5 cm
MG-579

Velika simbolička kompozicija "K mrtvom gradu” Vidovićeva je vizija puta u vječnost. Među brojnim prizorima splitske luke iz Vidovićeve tamne faze koju slika tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata u mračnoj i praznoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, ovo se remek-djelo ističe čudesnom snagom apstrahiranja pojavnog kojom opisuje neopisivo i govori o neizrecivom. Jedinstveni raspon zelenog tona sjedinjuje more, kopno i nebo, a noć obasjana mjesečinom otkriva danteovsku lađu koja plovi prema onome svijetu. Vidovićevo snoviđenje u motivu gradskoga groblja sjedinjuje umjetnikovu tugu za umrlim djetetom s ratnom tragedijom koja je zadesila čitav svijet.
Emanuel Vidović (Split, 1870. – 1953.) jedan je od ključnih slikara hrvatskog modernizma. Umjetničko je obrazovanje započeo 1887. u Veneciji. Iako je ubrzo napustio Accademia di Belle Arti ostao je u Veneciji. Učio je od divizionista, slikao kanale i lagune, a atrij Sv. Marka bio mu je prvi atelijer. Kasnije živi i izlaže u Milanu i Chioggi. Krajem stoljeća vraća se u Split. Predaje na Obrtnoj školi i intenzivno slika. Godine 1908. inicirao je izrazito uspješnu i važnu “Prvu dalmatinsku izložbu”. Sudjelovao je i u osnivanju Društva Medulić. Procjenjuje se da je u više od pola stoljeća predanoga rada Emanuel Vidović naslikao više tisuća slika, od kojih je pola sâm uništio. Slikao je uglavnom krajolike s talijanskim, splitskim i trogirskim motivima te interijere i mrtve prirode.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Emanuel Vidović, Unutrašnjost crkve, 1939.

Emanuel Vidović
Unutrašnjost crkve, 1939.
ulje, platno
56,5 x 67,8 cm
MG-580

Odgojen u tradicionalnoj, bogobojaznoj obitelji, Emanuel Vidović (Split, 1870. – 1953.) je još kao dijete bio sudionikom brojnih crkvenih obreda i svečanosti. Ambijent, zvuk, miris, emocija i intimnost crkvenih prostora postali su krajem 1930-ih svojevrsna tematska konstanta u njegovu opusu. Zagasit kolorit, minuciozna posvećenost detaljima interijera te želja za rekreiranjem različitih svjetlosnih efekata ovisno o dobu dana karakteriziraju gotovo sva djela koja nastaju u ovom razdoblju umjetnikova opusa, kao i Unutrašnjost crkve. Stvara ih u odmakloj životnoj dobi te ih možemo tumačiti kao svojevrsnu sintezu slikarskoga opusa.
Vidovića danas smatramo jednim od ključnih slikara hrvatskog modernizma, a umjetničko obrazovanje započinje na Accademia di Belle Arti u Veneciji 1887. Ubrzo je napustio Akademiju no idućih se 10 godina zadržao u Italiji. Učio je slikati poput talijanskih divizionista i sudjelovao je na izložbama od Milana do Chioggie. U rodni se Split trajno vratio 1907. Godine 1909. počinje raditi kao profesor slikarstva u Obrtnoj školi u Splitu, intenzivno je involviran u kulturni život, inicira osnivanje društva Medulić, te često objavljuje karikature u humorističnom listu Duje Balavac. Tematski se Vidovićev opus može pratiti u nekoliko cjelina: talijanski, splitski i trogirski krajolici; interijeri stana i atelijera, mrtve prirode te konačno interijeri splitskih i trogirskih crkava.

Tekst: Marta Radman, kustosica pripravnica © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Emanuel Vidović, Moj atelijer, 1938.

Emanuel Vidović
Moj atelijer, 1938.
ulje, platno,
58 x 70 cm
MG-581

Slika Moj atelijer predstavlja najintimniju slikarsku fazu Emanuela Vidovića. Vidović u svojim poznim godinama ne prestaje sa slikanjem već unutar svojeg jednosobnog atelijera otkriva novi svijet nadahnuća. Individualniji i prisniji prostor interijera preuzeo je primat nad vedutama Splita, Venecije i Chioggie. Boemski ili „kreativni nered“ koji pronalazimo u Vidovićevim slikama atelijera fokus je i početna točka od koje umjetnik kreće u stvaranje scene. Komoda s ampirskim satom, slika „barokne Madone“, štafelaji, papirnato cvijeće uvijek su raspoređeni na način da potenciraju dojam prostornosti dok je svaki od elemenata atelijer pomnom odabran i pozicioniran. Svojevrsni horror vacui umjetnikova atelijera pružio mu je mogućnost realizacije različitih kompozicijskih i kolorističkih varijanti jednog te istog prostora.
Emanuel Vidović (1870.-1953.) rođen je u Splitu. Prijemnom ispitu na Accademia di Belle Arti u Veneciji pristupa 1887. kada upisuje studij kiparstva. Razočaran konzervativnim pristupom „starih profesora“ 1890. prekida studiji i okreće se mediju slikarstva te počinje slikari vedute venecijanskih kanala. Nakon Venecije odlazi u Milano gdje se druži s društvom „Famiglia Artistica“ i usavršava svoje slikarsko umijeće. Svoju prvu izložbu organizirao je u predvorju splitskog kazališta 1901. Vidović postaje poznat široj hrvatskoj javnosti nakon „Jubilarne izložbe Društva umjetnosti“ u Zagrebu 1905., tokom koje Car Franjo Josip I. otkupljuje jednu, a ban Pejačević dvije slike. Već sljedeće godine izlaže u Sofiji, Londonu i Milanu. Nakon dvije godine života na relaciji Milano-Chioggia vraća se u 1907. u rodni Split u kojemu će ostati do kraja života. Imenovan je profesorom crtanja 1909. na Obrtnoj školi u Splitu. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir, gdje je od 1930. boravio svake jeseni. Od 1946. izlaže na svim važnijim izložbama hrvatske umjetnosti u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu da bi doživio svoju retrospektivu u Modernoj galeriji 1952.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Emanuel Vidović, Mali svijet (diptih), 1904.

Emanuel Vidović
Mali svijet (diptih), 1904.
ulje / platno
75 x 106,5 cm
MG- 6846

Napustivši nakratko Veneciju i Chioggiu, u tijeku svoga formativnog razdoblja Emanuel Vidović (1870.–1953.) godine 1892. godine odlazi u potpuno drugačiji ambijent industrijskog velegrada Milana, u kojem je dominirala tendencija modernističkog progresa. Ondje je splitski slikar preživljavao baveći se restauracijom te crtajući za industriju proizvodnje namještaja. Odlazi svake večeri u milaneško društvo Famiglia Aristica vježbati slikanje akta i kostima. Među značajnijim događajima Vidovićeva milaneškog razdoblja valja istaknuti njegovo sudjelovanje na izložbama Esposizioni Riunite, 1894. godine te na Esposizione Permanente, 1895. Ondje izlaže slike s prikazima iz venecijanskog ribarskog života. U okviru izložbe Esposizioni Riunite, Vidović izlaže sliku Venezia peschereccia, kako je primijetio Duško Kečkemet u „istaknutoj dvorani, pored dviju Segantinijevih slika” te također uz slike Ettorea Tita i Angela Dall'Oca Bianca. Vidović se vratio u rodni Split u listopadu 1895. godine. Tada započinje njegova djelatnost središnje, povezujuće ličnosti dalmatinske umjetnosti kraja 19. i početka 20. stoljeća, gdje se istaknuo kvalitetom svoga slikarstva, izložbenim angažmanom i najrazličitijim organizacijskim poduhvatima u segmentu kulture. Uz talijanski je ambijent, međutim, ostao vezan tijekom čitava života redovitim posjetima sudbinskoj Chioggi i venecijanskim Biennalima.

Vidovićeva slika Mali svijet iz 1904. godine po mnogo čemu je specifična u umjetnikovu opusu te u njemu zauzima zasebno i međašno mjesto, otvarajući poglavlje Vidovićeva osebujnog simbolističkog pejzaža. Različita od kasnijih Vidovićevih “monokroma“, Mali svijet je jedina njegova slika označena nedvosmislenom poveznicom sa slikarstvom Giovannija Segantinija i rađena doslovnom primjenom divizionističke tehnike vijugavih poteza kistom što stvaraju vibrantnu površinu platna.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica nacionalnog muzeja moderne umjetnostit© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Emanuel Vidović, Chioggia (Kanal Vena u Chioggi), 1898.

Emanuel Vidović
Chioggia (Kanal Vena u Chioggi), 1898.
24 x 15,5cm
MG-584

U trokutu Venecija – Milano – Chioggia tijekom formativnih godina Emanuela Vidovića (1870.–1953.), svi pisci ističu presudnu ulogu Chioggie. Ovo pitoreskno ribarsko naselje u blizini Venecije poslužilo je kao mjesto sazrijevanja Vidovićeve umjetničke vizije. Ono je trajno obilježilo i slikarev privatni život budući je Vidović ondje upoznao suprugu, s kojom će od jeseni 1895. godine živjeti u Splitu. Chioggi i venecijanskim Biennalima, Vidović će se vraćati tijekom čitava svoga života.

Malena slika Chioggia (Kanal Vena u Chioggi) iz 1898. godine pripada ranom Vidovićevom razdoblju obilježenom slikarstvom malenih studija rađenih mrljastim nanosom boje u tradiciji toskanskih macchiaiola. Riječ je o skupini umjetnika koja je propagirala spontano, plenerističko slikarstvo s naglaskom na studiranju odnosa svjetla i sjene, a vrhunac njihova djelovanja bio je tijekom razdoblja 1854.–1860. godine. U ranom je Vidovićevom razdoblju također bitan i utjecaj venecijanskog vedutizma i kolorizma, čije se modernije interpretacije vide u slikarstvu Ippolita Caffija, Bartolomea Bezzija, Pietra Fragiacoma i naročito Guglielma Ciardija.  Ove slike malih dimenzija tipično prikazuju motive venecijanskih i chioggianskih veduta s kanalima, mostićima i okolnom arhitekturom. Riječ je o plenerističkim studijama formativnog razdoblja koje će postupno zamijeniti Vidovićev karakteristični prikaz sutonjačkih marina i veduta u simbolističkom slogu.

Tekst: Ivana Rončević viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Emanuel Vidović, Angelus, 1906/07.

Emanuel Vidović
Angelus, 1906/07.
ulje / platno
945 x 1385 mm
MG-2748

Emanuel Vidović (1870.–1953.) nakon prvih slikarskih poduka u Splitu kod slikara i graditelja Emila Vecchiettija, 1887. godine upisuje venecijansku Akademiju, koju nikad nije formalno završio. Tijekom razdoblja 1892.–1895. godine boravio je u Milanu, gdje je izlagao slike iz venecijanskog ribarskog života na Esposizioni Riunite, 1894. i na Esposizione Permanente, 1895. godine. U njegovoj su se slikarskoj formaciji osobito značajnim pokazali boravci u Chioggi, pitoresknom ribarskom naselju nadomak Venecije, kojoj se vraća tijekom čitava života. U formativnoj Vidovićevoj fazi mogu se iščitati utjecaji venecijanskih pejzažista, primjerice Guglielma Ciardija, te radovi u plain airu pod utjecajem macchiaiola, skupine toskanskih umjetnika koja je slikala mrljastim potezom kista (macchia) s naglaskom na odnosu svjetla i sjene, te vrhuncem djelovanja od 1854. do 1860. godine. Naporedo s plenerističkim studijama nastaju i Vidovićevi sutonski pejzaži. Nakon divizionističkog segantinijanskog izleta na diptihu Mali svijet iz 1904. godine, Vidovićevo slikarstvo u razdoblju 1906.–1920. karakterizira apstrahiranje pejzaža stilizacijom i korištenjem nijansi jedne boje uz primjesu crne, čime naglašava simbolističku potku svoga slikarstva.
Navedene značajke možemo iščitati na paradigmatskoj slici Angelus iz 1906/07. godine, slikanoj nijansama crvene boje. Angelus kao tema iz kršćanske ikonografije bogata je sakralnim, duhovnim značenjima te je izuzetno podesna za Vidovićev simbolistički izričaj. Apstrahirani pejzaž kao metafora stanja duše s böcklinovskim obrisima lađe na vodi i obale (otoka) ukazuju na univerzalni imaginarij europskog simbolizma.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content