Oznaka: Đuro Seder

Đuro Seder, Semafori, 1964.

Đuro Seder
Semafori, 1964.
ulje na platnu
101 x 60 cm
MG-2638

Slika Semafori iz 1964. paradigmatski predstavlja noćnu stranu slike Đure Sedera. U ranoj je fazi umjetnik toliko zaokupljen apsurdom da u stvarnosti vidi samo ništavilo, moćnu crninu i duboku tišinu. Kritika će crne slike Đure Sedera izravno povezivati sa stavovima Gorgone, ali autor sâm tumači ih kao slijed svojih osobnih, sasvim spontanih i sasvim iskrenih umjetničkih istraživanja. Naslovni motiv semafora umjetniku je tek izlika za gradnju likovno čiste i majstorski izvedene kompozicije u kojoj se usred mračne tmine s tek nekoliko bijelih mrlji budi nada u novo i bolje.

Đuro Seder (Zagreb, 1927 - 2022.) diplomirao je kod Antuna Mejzdića 1951. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je završio i specijalku kod Marina Tartagliae, a kasnije i predavao od 1981. do 1998. Karijeru je započeo ilustracijama i grafičkim dizajnom, a od sredine 50-ih stvarao je dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona (1959 – 1966.) zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma. Sederove enformelističke nefigurativne slike u početku su bile mračne, monokromne, a od 1976. ih ispunjava ekspresionističkim gestama i naglašenim kolorizmom. Jedan je od začetnika nove slike u našoj umjetnosti 1980-ih. Nakon osebujnih neoekspresionističkih totalnih slika s gustim premazima iz 1990-ih kasnije često slika autoportrete na tragu novih divljih (od 2007.) i sakralne teme. Seder je kao izrazito kompleksna umjetnička osobnost objavljivao i poeziju.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Seder, Autoportret s autoportretom, 2007.

Đuro Seder
Autoportret s autoportretom, 2007.
ulje na platnu
160 x 130 cm
MG-7493

Đuro Seder (1927.-2022.) višeznačna je, univerzalna slikarska ličnost. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (A. Mejzdić, 1951.; specijalka – M. Tartaglia, 1953.). Bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom, a sredinom 50-ih stvara dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao član i osnivač umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.) koju čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse.
U Sederovu opusu svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne nemogućnosti slike (autorov esej, 1971.) u obliku neikoničkoga enformela (Kompozicija, 1961.), do također crne i mrkozelene ekspresivne figuracije s kraja 1970-ih koja postupno anticipira mogućnosti slike (autorov esej, 1981.) i novu sliku (1981.), čiji je jedan od začetnika. Iz Sederove dionice enformela izvire logička činjenica: slika je neopisna kompozicija koja ne upućuje ni na što izvan svoje materijalnosti. Lišena je referiranja na stvarnost te usmjerena na procese slikanja.
Naposljetku, 1990-ih, Seder razvija dionicu osebujnog neoekspresionizma totalne slike i totalnoga slikarstva, kao i ironičnih, autoironičnih i zdravo-humornih, ponekad i radosnih autoportreta na tragu novih divljih (od 2007.), te novih duhovno-sakralnih slika.
Upravo humornu, zaigranu i (auto)ironijsku notu prema vlastitom biću Seder odražava Autoportretom s autoportretom (2007.) na kojem udvajanjem autoportreta i načelom slike u slici zrcalnim umnažanjem dublira svoj lik.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đuro Seder, Mrtva priroda, 1977.

Đuro Seder
Mrtva priroda, 1977.
tempera/papir
MG-3969

Đuro Seder spada u generaciju hrvatskih umjetnika od kojih se, na određeni način, očekivalo da nakon II. svjetskog rata obnove modernističke umjetničke principe. Očekivanje je bilo osnaženo  službenim brisanjem socijalističkog realizma iz kulturne politike zemlje, što se dogodilo negdje upravo u vrijeme kada mladi Seder završava zagrebačku likovnu akademiju (prva polovica 50-ih godina). Obnova se umjetničkog modernizma odvija na dva traka. Na jednom se traku obnavljaju ideje Bauhausa, a na drugom se slijede principi apstraktnog ekspresionizma i tada aktualne filozofije egzistencijalizma. Postavši 1959. član „Gorgone“, Seder je svoj umjetnički put tražio u apstraktnim i monokromnim slikama, slikama koje su se zadovoljavale ukazivanjem na vlastitu materijalnost: okvir, nanos pigmenta, platno i slično. Pod utjecajem egzistencijalizma, a kasnije zahvaljujući i kontaktima članova grupe s Yvesom Kleinom, Seder je znao reći da je na slikama iz tog perioda nastojao prikazati prazninu, ne samo kao metaforu ljudskog života, nego kao konkretno osobno osjećanje.

„Mrtva priroda“ stoji negdje između Sederove gorgonaške faze i faze koja joj čini suprotnost, a u kojoj se priklonio ekspresivnom slikarstvu s naznakama ljudske figure, pejzaža i slično. Raznobojni kolorit, pastozni namazi boje i jaka stilizacija motiva postale su tako glavne odlike njegovog slikarstva od početka 80- ih godina do danas. Na ovoj se „Mrtvoj prirodi“ još uvijek ne razaznaju realistički motivi, još nema jakih, kontrastnih boja, potez rukom je naglašen, ali smiren velikim plohama boje. Jasno je da je Seder odustao od prikazivanja praznine, ali da još traži sadržaj kojim bi je ispunio.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

Đuro Seder, Kompozicija, 1961.

Đuro Seder
(1927. - 2022.)
Kompozicija, 1961.
ulje/platno
110 x 135 cm
MG-4095

Đuro Seder (1927.) višeznačna je, univerzalna slikarska ličnost. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Antun Mejzdić, 1951.; specijalka – Marino Tartaglia, 1953.). Bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom, a sredinom 50-ih stvara dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao član i osnivač umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.) koju čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. U Sederovu opusu svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne nemogućnosti slike (autorov esej, 1971.) u obliku neikoničkoga enformela (Kompozicija, 1961.), do također crne i mrko-zelene ekspresivne figuracije s kraja 1970-ih koja postupno anticipira mogućnosti slike (autorov esej, 1981.) i novu sliku (1981.), čiji je jedan od začetnika. Iz Kompozicije (1961.) izvire logička činjenica: slika je neopisna kompozicija koja ne upućuje ni na što izvan svoje materijalnosti. Slika je naizgled potpuno monokromna, egzistencijalno-enformelistička, slojevita mračna vizualizacija iz koje žare mjestimična crvena prosijavanja. Lišena je referiranja na stvarnost osim vlastite ogoljenosti, te na procese slikanja. Nakon toga, 1990-ih, Seder razvija dionicu osebujnog neoekspresionizma totalne slike i totalnoga slikarstva kao i ironičnih, autoironičnih i zdravo-humornih, ponekad i radosnih autoportreta na tragu novih divljih (od 2007.), te novih duhovno-sakralnih slika.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Skip to content