Autoportreti „starog divljeg“
predgovor kataloga izložbe autora Zdenka Rusa
Prije četrdeset dvije godine - a bila je to godina studentske pobune u Parizu i u ostalim europskim gradovima uključujući i Zagreb, te okupacije Čehoslovačke, što je definitivno raspršilo smisao i samog razgovara, a kamoli društvenog ostvarenja utopije socijalizma - pisac ovih redaka posjetio je slikara Sedera u njegovu atelieru u Zapruđu, s namjerom da o tome i piše. " Nećete moći ništa vidjeti jer se nema što vidjeti«, obavijestio je Seder u svom prethodnom pismu. Vanjske okolnosti su bile takve da je veoma malo imao vremena za slikanje. A unutarnje okolnosti? »Čini mi se — a to je zaista tako — da još nisam naslikao svoju sliku. Svaki put kad slikam mislim da sam blizu...“ Doba je to Sederovih anonimnih formi, bezimenih, posve ispražnjenih, muklih i bezbojnih, koje u svojoj totalnosti komuniciraju s Ništa. Možda je Seder 'suviše' cerebralan“, komentirao je pisac ovih redova.1 „Naime, suvremeno slikarstvo velikim se dijelom 'raspada na činjenice', što znači da se 'sve što se može izreći' mora 'izreći jasno'. Odbacuje se gustina i nejasnost svijeta, gustina i nejasnost slikarstva, i ta stara 'istina' slikarstva proglašava se subjekivnim (ili metafizičkim) mistifikacijama. Ali proglasiti tmine nepostojećima samo zato što se ne mogu izreći 'jasno', stvar je prihvaćanja jednog od mogućih modela svijeta (ili slikarstva).“2 Naravno, citirani stavovi o jasnosti dolaze iz slavnog Wittgeinsteinova Tractatusa Logico-Philosophicusa. U teoretskim krugovima, ali i u kritici, situacija slikarstva i problem umjetnosti uopće bili su u tim godinama obilježeni mračnim prognozama njezinu kraju, bar one kakvu smo dotada poznavali. Ponovno je oživljeno Hegelovo proročanstvo o svršetku umjetnosti, budući da ona u razvoju (svjetskog) duha danas (to jest u Hegelovo vrijeme) nije optimalan način, oblik, potreba duha u ostvarenju svoje apsolutnosti, jer u posljednjoj fazi svoga dovršetka, to jest ponovnog dolaženja k sebi, odigrava se (taj apsolutni duh) upravo kroz najvišu duhovnu djelatnost, naime filozofiju (kao metafiziku). Pisca ovih redaka ta je Hegelova teza veoma rano zaokupila i u mnogo čemu odredila, veoma je intenzivno osjećao mračnu stranu svoga bezrezervnog oduševljenja umjetnošću, te se te stigme nije, u biti, uspio riješiti do danas. Poznato je da su umjetnici, Hegelovi suvremenici, negativno reagirali na tu filozofovu formulaciju. O tome svjedoči, na primjer, skladatelj Felix Mendelssohn, koji je 1828-1829. slušao Hegelova predavanja o estetici. Profesor je rekao da je umjetnost stjerana u mišju rupu, što je, po njemu, neprihvatljivo, jer umjetnost živi i uvijek će živjeti. Ali je istodobno bilo i onih (Goethe, Schiller, Kleist) koji su slutili svršetak umjetnosti. Uostalom, i Hegolov prijatelj, pjesnik Friedrich Hölderlin, zaustio je znameniti stih „... i čemu pjesnici u oskudnom vremenu?“ Seder je, pak, sto i pedeset godina kasnije živio i svjedočio nemogućnost slike, a time i nemogućnost slikarstva. Spomenute 1968. rekao je kako se divi suvremenim strujanjima, »ali premalo je to što ona nose u sebi«. Nekako u isto doba kralj konceptualne umjetnosti, Joseph Kosut, piše, a naredne godine i objavljuje tekst Art After Philosophy, u kojemu na zadivljujući i, reklo bi se, elegantan način razrješava Hegelovo prokletstvo, proglašavajući aktualnost i budućnost umjetnosti poslije svršetka filozofije! Početno se osvrće upravo na Hegelovo dominantno mjesto u filozofiji 19. stoljeća, a kao posljedicu njegova utjecaja vidi takvom, da većina suvremenih filozofa nisu ništa više od povjesničara filozofije, tako reći bibliotekara istine. Iako u strogom smislu ne misli da je počelo doba koje bi se moglo nazvati „krajem filozofije i početkom umjetnosti“, takva tendencija postoji, te između kraja filozofije i početka umjetnosti nema ničega što bi bilo slučajno. U formiranju Kosuthova stajališta odlučno mjesto ima, dakako, Wittgenstein, koji je - da tako kažemo - temeljito očistio filozofiju od nje same i vidi je kao misaono-jezičnu aktivnost, kao kritiku jezika, kao logičko razjašnjavanje misli. To je isto učinio i Kosuth u umjetnosti temeljito je očistivši od svih morfoloških (osjetilnih) osnova i vrsta (slikarstvo, kiparstvo), dokazujući da je umjetnost analogna analitičkom sudu (propoziciji), te je u tom smislu tautološka (što je prvi izrekao Ad Reinhardt: umjetnost je umjetnost – kao umjetnost; umjetnost – kao umjetnost nije ništa drugo nego umjetnost. U navedenim godinama življenja i prolaženja svoje umjetničke oskudice, Seder bi se sigurno složio s nekim od Reinhardtovih stavova o umjetnosti: da ne diše, da je beživotna, da je na samrti, da je bezizražajna, obesformljena, besprostorna, bezvrijedna. Samo mrtva umjetnost je dobra umjetnost, dodajemo, ali to je i Reinhardt pretpostavio kada je rekao, da je umjetnost „uvijek mrtva, a živa umjetnost je obmana“). U umjetnosti je primarna ideja, koncept - realizacija je sekundarna i uopće nije nužna. Logički jezik kakvim se služi Kosuth zahtijeva da bude «nad-individualan», da ne izriče ništa «nova» i da ništa ne «nalazi». Iznad i izvan umjetnikovih želja i nastojanja analitičkim postupkom izriče se sama priroda umjetnosti: „umjetnost kao ideja kao ideja“. Činjenica je da „više od polovine najboljih ostvarenja u nekoliko posljednjih godina ne pripada ni slikarstvu ni kiparstvu“ (Donald Judd, 1965), iako Seder 1968. misli, a to i kaže, da takvi radovi premalo toga nose u sebi, što će posvjedočiti u svome tekstu objavljenom 1971.3 Na primjeru slikarstva Lucia Fontane obrazložit će svoj negativni sud o suviše pozitivističkom shvaćanju i interpretaciji Fontanina reza kroz površinu platna u smislu fizičkog proboja dvodimenzionalne plohe slike u trodimenzionalni, stvarni prostor oko slike. U završnoj rečenici Seder kaže kako je „jedini mogući uzmak onaj u prostor djela.“ Kada je prije trideset i pet godina on taj uzmak i slikarski ostvario, pisac ovih redaka manifestno je pisao: „Umjetnost kao slikanje kao slikanje. To prije svega znači da umjetnost nije formalan iskaz, nego je svagda slikarska evidencija subjekta uron¬jenog u svijet života. Nadalje, umjetnost kao slikanje nije tautologija nego je identifikacija, te daljnja formula glasi: Umjetnost kao slika¬nje jest slikanje, ili kraće — slikanje = slikanje.“4 Od tih vremena Seder se u svom osnovnom stavu prema slikanju i slikarstvu nije promijenio. Kada je 1992. samostalno izlagao u Dortmundtu, neki ga je kritičar duhovito nazvao „starim divljim“ (alter Wilde), reflektirajući se na pojavu s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj poznatu pod imenom Neue Wilde (novi divlji), ili Junge Wilde (mladi divlji), također i Neue Heftige (novi žestoki). Izuzev strahovito moćnog, prodornog, već izlaganog i poznatog Autoportreta iz 1997, te dimenzijama omanjeg Autoportreta iz 2005, svi ostali su nastali tijekom 2007. godine. Nećemo se opterećivati pitanjima njihove veće ili manje slikarske vehementnosti kojom su naslikani, njihovim prodornim ili manje prodornim psihološkim karakterizacijama. Navodimo tek kako jedan slikar, s egzistencijalnim iskustvom o nemogućnosti i mogućnosti slike danas, u svom kasnom slikarskom očitovanju, uzimajući kao motiv vlastiti lik, maksimalno intimizira, osebljuje razloge svoga unutarnjeg slikarskog trajanja, a nas potiče na univerzalno pitanje opstojnosti svijeta umjetnosti, osobito slikarstva, te da se prisjetimo da ni za Hegela svršetak nije značio i prestanak, što je suvremena misao postmoderne formulirala kao „neprestani svršetak“, kako filozofije, tako i umjetnosti.
Đuro Seder rođen je u Zagrebu 1927. godine. Od 1946. do 1951. studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom (do 1953.) i specijalizirao slikarstvo kod prof. M. Tartaglie na istoj akademiji. Od 1981. dvije je godine docent, a potom redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tijekom 1983- 1987. obnašao je dužnost dekana na ALU. Od umirovljenja 1998. u statusu je proffesora emeritusa. Bio je član grupe Gorgona. Od 2000. godine član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Đuro Seder, Autoportret s autoportretom, 2007., ulje/platno