Dalibor Martinis (1947.) jedan je od začetnika video-umjetnosti u hrvatskoj, ali i u jugoslavenskoj umjetnosti. Svoje prve videoradove snima 1973. u Grazu (Austrija), u suradnji s tadašnjom partnericom Sanjom Iveković. U početku, Martinisa privlači društveno-utopijski aspekt video tehnologije: vidi ju, naime, kao kontrapunkt javnoj (državnoj) televiziji. U partnerstvu s Iveković, primjerice, Martinis 1973. snima “TV Timer”, videorad koji se sastojao od dvadesetak jednominutnih intervencija u redovni program austrijske državne televizije (kasnije će oboje autora snimiti još nekoliko videoradova koji se otvoreno konfrontiraju s medijem javne televizije). Nova tehnologija, dakle, ubrzo je postala novi medij - sredstvo pogodno za jednostavnu i brzu proizvodnju i distribuciju videosadržaj . Do pune realizacije potencijala video-tehnologije, međutim, nije došlo, ponajviše zbog tehnoloških i institucionalnih ograničenja na području distribucije. Ovakav je razvoj događaja primijetio i Marijan Susovski kada je 1982. u jednom od prvih prikaza video-umjetnosti u Hrvatskoj napisao da se Martinis nakon 1976. okrenuo odnosu između video-tehnologije i vlastitog umjetničkog identiteta. “Otvoreni kolut” pripada toj fazi umjetnikovog rada. Riječ je o snimci namatanja videovrpce oko umjetnikove glave: umjetnikova glava igra ulogu drugog kolotura na videosnimaču. Ovo je namatanje jedini sadržaj videa, pa kada vrpca potpuno prekrije glavu, snimci je kraj. Video (ono što vidimo) je tako tautološki povezan s video-tehnologijom (ono što snima), a tehnologija je tautološki zatim povezana s umjetnikom (onaj koji snima). Upravo je tautologija bila jedan od omiljenih postupaka konceptualnih umjetnika, i u hrvatskoj ga videoumjetnosti možemo pratiti kroz videoradove Gorana Trbuljaka, Brace Dimitrijevića i Mladena Stilinovića. Isto bi se moglo reći i za humor ili ironiju koji obilježavaju “Otvoreni kolut”, kao uostalom i većinu umjetničkih radova drugih konceptualnih umjetnika.
