Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 10. studenoga do 4. prosinca u Galeriji Josip Račić predstavlja izložbu akademske kiparice Nike Radić Brojat ću od deset do jedan. Izložbeni postav uz nove umjetničine radove predstavlja svojevrstan presjek njezinog stvaralaštva koje se u posljednjih pet godina odvija na polju interpersonalne komunikacije, s naglaskom na psihoterapijskoj praksi hipnoze. Kustos izložbe Klaudio Štefančić potpisuje i predgovor u dvojezičnom pratećem katalogu na hrvatskom i engleskom jeziku, u kojem između ostalog piše: U isto vrijeme u kojem ukazuje na strukturalne greške u umjetničkoj komunikaciji, nedvosmisleno ih povezujući sa sličnim problemima u društvu, umjetnica naglašava i situacije u kojima vjerojatnost međusobnog sporazumijevanja može biti veća. To su situacije – ukazuje na njih i ova izložba – u kojima dominira bihevioralna komunikacija, bilo da je riječ o psihoterapijskom transferu, gestualnim znakovima, psihosomatskim procesima i slično. Tijelo, tvrdi nemali broj psihoterapijskih škola, sjajno pamti. Ako je to istina, onda možda bolje i komunicira…
Životopis umjetnice
Nika Radić rođena je 1968. u Zagrebu gdje je završila studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirala je i povijest umjetnosti na sveučilištu u Beču. U svojim video radovima, instalacijama i fotografijama bavi se temom društvene komunikacije, a o načinima na koji umjetnost participira u različitim oblicima komunikacije pisala je i objavljivala tekstove u stranim knjigama i časopisima. Izlagala je na više od dvjesto samostalnih i skupnih izložbi.
Više na: www.nikaradic.com
Poslano, primljeno, spremljeno
Svoju zaokupljenost problemom komunikacije, kako u umjetnosti tako i u kulturi općenito, Nika Radić je prije nekoliko godina proširila primjenom hipnoze. Premda je riječ o fenomenu s dugom poviješću, hipnoza je tek 50-ih godina 20. stoljeća dobila status psihoterapijske prakse i postala dio medicinske znanosti. Široj javnosti je hipnoza možda najpoznatija preko pojave tzv. hipnotičkog stanja. Oko točnog opisa hipnotičkog stanja nema konsenzusa: jedna psihoterapijska škola tvrdi da se hipnotizirani nalazi u nekoj vrsti sna (lucidni san, trans), dok druga tvrdi da su sve fiziološke funkcije hipnotizirane osobe – puls, disanje, refleksi – nalik onima u budnom stanju, pa je prije riječ o (auto)sugestiji, nego o nekom posebnom, „zaumnom“ stanju.
Postoje ipak stvari oko kojih se većina praktičara slaže: hipnotizirani se, naime, mora senzorno odvojiti od okoline. Zatvaranje očiju, onemogućavanje gledanja najčešće je prvi korak koji se koristi u hipnozi. S obzirom na činjenicu da je primarno polje rada Nike Radić umjetnost, smanjivanje važnosti gledanja, te posljedično, vizualnog prikazivanja, može se na prvi utisak činiti neobičnim, ali Nika Radić je i prije izbjegavala prikazivačke potencijale umjetnosti. Umjesto skulptura ili objekata radije je izvodila instalacije kojima je usmjeravala kretanje publike ili se pak okretala „neutralnim“ prosedeima prikazivanja, kao kada bi, snimajući videointervjue, dopuštala drugima da umjesto nje govore i predstavljaju.
U knjigama o psihoterapiji, uz tekst se – radi zornijeg objašnjenja – često može naći shematizirana slika ljudske glave prikazane u profilu. Sliku posebnom ne čini toliko crtež glave, koliko dva trokuta koji podsjećaju na lijevak. Jedan je postavljen u prostor ispred, a drugi iza oka. Onaj ispred oka ima širi otvor lijevka okrenut prema prostoru koji čovjek gleda; onaj iza pak širi otvor lijevka smješta na površinu koju zauzima mozak. Uže se strane dvaju lijevaka, dakle, dodiruju na mjestu oka, omogućujući da ono što je čovjeku „izvana“ (stvarnost) prodre u ono „unutra“ (um, psiha). Piktogram je nedvosmislen: ono što se događa oko nas izravno utječe na naše misli i osjećaje i obratno (ono što osjećamo ili mislimo utječe na to kako gledamo). Ako, dakle, i zatvorimo oči, vidjet ćemo slike, pa je jedan od zadataka hipnoze da se one osvijeste, da se iz podsvijesti, pomoću jezika, „iznesu na svjetlo dana“ (nakon završetka seanse, naime, hipnotizirani ili hipnotizirana govore o onome što su vidjeli i osjetili).
Umjetnica, međutim, ne tumači niti komentira slike koje hipnotizandi proizvode. „Nisam psihoterapeut“, naglasit će svaki put kada joj se ukaže prilika. Čak i kada „stvara“ fotografije ili videofilmove povezane s hipnotičkom praksom, umjetnica – posve u skladu s tradicijom zaokupljenom društvenošću umjetnosti, materijalnim uvjetima u kojima se ona stvara, distribuira i tumači – suspreže one aspekte osobnosti koji se kolokvijalno povezuju s umjetnicima (ego, imaginacija, hipersenzibilnost itd.) i ponaša se poput dokumentaristice. Ako hipnotizirani vidi sobu punu biljaka ili vatru, Nika Radić će ih prikazati. Čini se da ju umjetnički artefakt zanima samo do trenutka u kojem je on u stanju ući u proces elementarne simboličke komunikacije i upravo je ta komunikacija ono što u hipnozi umjetnicu najviše zanima. U hipnozi je, naime, riječ o osobitom obliku interpersonalnog odnosa, koji od sudionika (hipnotizera i hipnotizanda) traži snažno međusobno povjerenje, koji drugačije konfigurira odnose između moći i podčinjavanja, kreiranja i čitanja, davanja i primanja. Hipnoza, također, radikalno mijenja horizonte očekivanja. Hipnotizer ne zna s čim se suočava. Mora biti spreman na improvizaciju i rizik; u suprotnom kontakt se neće uspostaviti. Hipnotizand ne zna što će vidjeti i osjetiti; krajnje je responzivan na zvuk i dodir, ali senzorne informacije više nije u stanju klasificirati i objasniti.
Na već opisanom piktogramu lijevak postavljen ispred oka zapravo prikazuje radijus pogleda. Budući da se od oka naglo širi prema prostoru, slika može podsjećati na čovjeka koji viri kroz ključanicu brave (na vid ovdje treba gledati kao na simbol ljudskih osjetila općenito; kao i samo oko – osjetljivo, nepouzdano, ranjivo – i naša su osjetila doslovne ili figurativne opne). Osim što u sjećanje priziva niz umjetničinih radova koji se bave odnosom između privatnog i javnog, metafora pogleda kroz ključanicu skreće pozornost i na fenomen granice, odnosno zone u kojoj se odvija susret različitih pojava, ali i proces njihovog prožimanja.
S tim u vezi, zanimljiva je pojava čahurastih oblika u umjetničinom radu. Pojedine čahure izgledaju kao da im je porijeklo u organskom svijetu, dok druge podsjećaju na arhitektonske kupole. U oba slučaja čahure prisvajaju dio prostora i tako omogućavaju nekom drugom redu zbivanja da se odvije unutar galerije. Kroz membranu do posjetitelja izložbe često dopiru zvukovi ili svjetlo, ali nejasno i nerazumljivo. Kako je često riječ o zvuku ljudskog žamora, posjetitelj je suočen s dvama različitim zbivanjima: onim unutar čahure i onim izvan čahure. Istodobno je privučen i odbijen; privlači ga zvuk žamora, ali odbija izostanak njegovog značenja; privlači ga svjetlo, ali odbija opna čahure. Na kraju ostaje sam, suočen s enigmom umjetničkog djela ispred sebe.
U intervjuu koji je 2007. vodila s urednikom časopisa „15 dana“ Tomislavom Brlekom, umjetnica na jednom mjestu kaže: „Izgleda da se već godinama samo bavim time kako se stalno razgovaramo, a baš ne razumijemo (…) Ne mislim da je komunikacija sasvim nemoguća, ali zato jer mislim da su i nesporazumi komunikacija.“ Ako univerzalni jezik umjetnosti ne postoji, kako sugeriraju Brlek i Radić, ako je svatko slobodan koristiti svoj vlastiti jezik, onda umjetnici ne preostaje drugo nego da krene u susret publici, da takorekuć uči različite dijalekte i prilagođava se okolnostima: galerijskom prostoru, životu lokalne zajednice, mentalnom stanju suradnika itd. I doista, kao malo tko u hrvatskoj umjetnosti, Nika Radić je posvećena recepciji umjetnosti, odnosno onima koji su s druge strane komunikacijskog kanala, a koje, primjerice, književnost – prizivajući niz socijalno znakovitih situacija kao što je samotni čin čitanja ili mikrozajednica čitateljskih klubova – tako prisno adresira kao čitatelja i čitateljicu.
Izložba „Poruka“ (2013.) stoga može biti ogledni primjer umjetničine poetike. Ovdje je umjetničko djelo oblikovano znanjem i željama promatrača, no ono, čini mi se, nije toliko primjer nemoći umjetnosti da dopre do publike – interaktivna umjetnost je također oblikovana od strane publike na temelju unaprijed zadanih parametara – koliko je primjer odricanja umjetnice od dodijeljene joj stvaralačke i kulturne moći. U stručnom žargonu taj bi se postupak mogao opisati kao davanje prvenstva svakodnevnom životu, a ne umjetnosti. Primjeri nezadovoljstva komunikacijskim mogućnostima umjetnosti nisu malobrojni; primjerice, zamjena umjetnosti političkim djelovanjem ili duhovnošću nije rijetkost u povijesti moderne umjetnosti. U slučaju Nike Radić moglo bi se reći da se ta zamjena odvija na polju interpersonalne komunikacije. U društvu premreženom medijima, to naravno ne iznenađuje, ali privlači pozornost način na koji umjetnica artikulira taj problem. Psihosomatske reakcije na okoliš ili pak niz znakova i signala koje čovjek proizvodi automatski, to je „jezik“ koji je u centru umjetničine pažnje. Za Niku Radić jezik kao Logos možda i jest najsofisticiraniji oblik komunikacije, možda i dopire do najvećeg broja ljudi, ali u njega, osobito unutar institucije umjetnosti, ona nema veliko povjerenje. Nika Radić, kao i njezina publika, naravno, zna da se i predlingvistički oblici komunikacije mogu naučiti, da se mogu falsificirati (glumac uči plakati), ali ju, čini mi se, privlači elementarnost tog jezika i snaga kojom može djelovati na adresata (gledatelj plače zajedno s glumcem). Ljudska su bića od najranijeg života strukturalno opremljena komunikacijskim vještinama, koje im prije svega jamče biološki opstanak. Niz fenomena, kao što su opasnost, zadovoljstvo, nelagoda, bol, tuga, suosjećanje, pripadnost itd. moguće je izraziti i razmijeniti na jednostavan i učinkovit način: pokretnom ruke, izrazom lica, stavom tijela, glasom i slično.
Bez stalne razmjene informacija moderno je društvo nezamislivo. Digitalna tehnologija nije samo višestruko ubrzala taj proces nego je društvenu reprodukciju kapitala proširila na dotada nedirnuta područja privatnog života. Kao kreatori i distributeri novog sadržaja, u javnosti su se pojavili novi subjekti i oni su pravila komunikacije organizirali oko moći koju afekti, emocije i žudnje imaju na svakodnevni život pojedinca. Čini se da metafora Babilonske kule nikad nije bila aktualnija. Ono što je još krajem prošlog stoljeća bilo moguće kontrolirati pomoću obrazovnog sistema društva, naime sredstva i učinke javne komunikacije, sada se čini kao utopija. Istoj se informaciji danas pridaju posve suprotna značenja, ali ne zbog toga što se u kulturi pojavio novi jezik, nego zato što se u jednom od kanala komunikacije formirala grupa govornika koji dijele iste društvene vrijednosti i konstituiraju nova značenja. Ako je lingvistika nakon de Saussurea u pravu kada kaže da nema značenja bez razmjene znakova (Vološinov, Bahtin itd.), onda „prokletstvo“ suvremenog Babilona nije u mnoštvu jezika (kodova), nego u količini komunikacije, koja neprestano širi polje značenja. Cinik bi mogao reći: to što se ne razumijemo, to je zbog toga što previše komuniciramo.
Možda niti na jednom području društva polisemija nema takvu važnost kakvu ima u modernoj umjetnosti. Ako se formirala grupa ljudi koja dijeli iste vrijednosti, umjetnički je čin u 19. stoljeću mogao biti bilo što, kao što to može biti i danas. Ono što je danas tako šokantno – to da se ista činjenica može tumačiti na potpuno suprotne načine – s tim umjetnost, naime, već duže vrijeme živi (i radi). Nedvojbeno je da se zbog toga gubi određeni osjećaj za stvarnost, što je podjednako pogubno i za društvo i za umjetnost. Možda je stoga krajnji referent umjetničkog rada Nike Radić upravo taj osjećaj za stvarnost. U isto vrijeme u kojem ukazuje na strukturalne greške u umjetničkoj komunikaciji, nedvosmisleno ih povezujući sa sličnim problemima u društvu, umjetnica naglašava i situacije u kojima vjerojatnost međusobnog sporazumijevanja može biti veća. To su situacije – ukazuje na njih i ova izložba – u kojima dominira bihevioralna komunikacija, bilo da je riječ o psihoterapijskom transferu, gestualnim znakovima, psihosomatskim procesima i slično. Tijelo, tvrdi nemali broj psihoterapijskih škola, sjajno pamti. Ako je to istina, onda možda bolje i komunicira.
„Kad sam prvi put ušla u rimski Panteon, zaključila sam da je to najljepši prostor na svijetu i da bih tamo htjela živjeti (nisam se dala smesti ni kad mi je moja majka arhitektica govorila da je to jako glupo jer da to nije stambena arhitektura i da gdje bih stavila zahod). Sjedila sam tamo jako dugo i gledala oko sebe, a onda sam počela gledati druge ljude. Shvatila sam nešto fascinantno: svi, ali zaista svi, koji uđu prvo pogledaju u visinu u okruglu svijetlu rupu u kupoli“, izjavila je jednom prilikom umjetnica, i dodala: „Meni se čini da, ukoliko se uspije unutar nekog prostora postići da čovjek izazove nekakav način kretanja, da je to već jako puno, da je to nešto što mi se čini da treba postići.“
Klaudio Štefančić
Reprodukcije: Iz postava izložbe Nike Radić "Brojat ću od deset do jedan" u Galeriji Josip Račić. Foto: Iz arhive NMMU© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.