Branko Ružić
Lorca II, 1989.
gvaš / papir
MG-6427
Branko Ružić je dugo tražio svoj umjetnički put. U gimnazijskim danima pokazuje iznimni talent, pa zajedno s prijateljem Slavkom Kopačem crta i slika po vinkovačkoj okolini. Nakon gimnazije, prvo upisuje strojarstvo, koje napušta zbog studija arhitekture. Zatim napušta i arhitekturu, pa upisuje povijest umjetnosti, a zatim i povijest književnosti. Konačno, 1944. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završio je slikarstvo, ali će svoj umjetnički rad posvetiti skulpturi. Inspirirao se prethistorijskom i narodnom umjetnošću, dječjim crtežima, Stonehengeom i posavskom drvenom arhitekturom. Svi se ti izvori mogu prepoznati u njegovim skulpturama, koje odaju dojam rudimentarnosti i nedovršenosti.
Crtež „Lorca II“ ima nešto od tih značajki: velike, sumarno naznačene plohe dominiraju crtežom i oblikuju ljudsku figuru. Ružić se u pokušaju da prikaže strijeljanje španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorce poslužio teksturom papira. Papir nije prazan, nego je riječ o stranicama dnevnih novina, što prizoru ne pridaje samo vizualnu, nego i značenjsku vrijednost. Površine prekrivene crnim i bijelim pigmentom, Ružić tretira kao još jedan sloj specifične teksture. I na kraju, kao i u skulpturama, prikaz ljudske figure je krajnje pojednostavljen: tijelo je znak, a ne realistički prikaz. Unatoč tome, moguće je prepoznati klonulo tijelo pjesnika.
Branko Ružić je dugo tražio svoj umjetnički put. U gimnazijskim danima pokazuje iznimni talent, pa zajedno s prijateljem Slavkom Kopačem crta i slika po vinkovačkoj okolini. Nakon gimnazije, prvo upisuje strojarstvo, koje napušta zbog studija arhitekture. Zatim napušta i arhitekturu, pa upisuje povijest umjetnosti, a zatim i povijest književnosti. Konačno, 1944. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završio je slikarstvo, ali će svoj umjetnički rad posvetiti skulpturi. Inspirirao se prethistorijskom i narodnom umjetnošću, dječjim crtežima, Stonehengeom i posavskom drvenom arhitekturom. Svi se ti izvori mogu prepoznati u njegovim skulpturama, koje odaju dojam rudimentarnosti i nedovršenosti.
Crtež „Lorca II“ ima nešto od tih značajki: velike, sumarno naznačene plohe dominiraju crtežom i oblikuju ljudsku figuru. Ružić se u pokušaju da prikaže strijeljanje španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorce poslužio teksturom papira. Papir nije prazan, nego je riječ o stranicama dnevnih novina, što prizoru ne pridaje samo vizualnu, nego i značenjsku vrijednost. Površine prekrivene crnim i bijelim pigmentom, Ružić tretira kao još jedan sloj specifične teksture. I na kraju, kao i u skulpturama, prikaz ljudske figure je krajnje pojednostavljen: tijelo je znak, a ne realistički prikaz. Unatoč tome, moguće je prepoznati klonulo tijelo pjesnika.
Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
