Oznaka: Bez naziva

Vlasta Delimar, Bez naziva, 1986.

Vlasta Delimar
Bez naziva, 1986.
kombinirana tehnika
200 x 140 cm
MG-6360

S vremenom je feministička umjetnost evoluirala od neočekivanog „fenomena“ do jedne od ključnih odrednica suvremene umjetničke produkcije. Eksplicitno feministički umjetnički diskurs Vlaste Delimar (1956.) preispituje konstrukciju ženskog identiteta koji autorica istovremeno doživljava i kao kolektivni i kao osobni. Delimar se počela baviti performansom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao pridružena članica Grupe šestorice umjetnika. U okvirima postkonceptualističkih traganja provokativnim performansima istražuje teme vezane za žensko tijelo i položaj žene u društvu te muško-ženske odnose. Body artom, odnosno vlastitim tijelom, prekoračuje stereotipne društvene kodove te preko umjetničkog samopromišljanja i autoreprezentacije interpretira devijantne društvene pojave. Uporabom novih medija i likovnih akcenata, uključivši razne rekvizite, likove, radnje i ambijente, propituje ulogu i poziciju žene u društvu na simboličko-ekspresivnoj razini.
Unatoč autobiografskom pristupu, za Vlastu Delimar karakteristično je cikličko istraživanje odnosa, komunikacijskih mehanizama te inzistiranje na pomirenju i približavanju samosvijesti o našim rodnim i spolnim razlikama koje, dakako, postoje. Fotografija joj služi kao primarni medij, omogućivši izravnu dokumentaciju i (samo)prezentaciju, kojim manipulira kroz intervencije poput bojanja, rezanja, ili u ovom slučaju kolažiranja na svilenoj tkanini. Svojevrsnim konfrontacijskim pristupom, snažnim frontalnim izlaganjem remeti tradicionalnu dinamiku moći između promatrača i promatranog, posebice izazivajući pojam objektivizacije žene i ženskog tijela.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Goran Fruk, Bez naziva, 1989.

Goran Fruk
Bez naziva, 1989.
kombinirana tehnika na platnu
250 x 179,5 cm
MG-6356

Goran Fruk kreiranjem osobnog stvaralačkog ambijenta koji se temelji na duhovnom i intelektualnom propitivanju svijeta u sebi i oko sebe, apstraktnom slikom Bez naziva iz 1989. kao da dočarava prodiranje svjetlosti u tami. Propitivanjem umjetnosti i njezinih mogućnosti, umjetnik korištenjem krajnjih tonova, najsvjetlije bijele i najtamnije crne, potiče promatrača na samostalnu interpretaciju propitivanjem vlastitog uma.
Goran Fruk (1959.-1993., Zagreb) multimedijski umjetnik, slikar, pjesnik te strastveni alpinist, nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1982. Na Akademiji je brzo prepoznat kao izuzetno nadaren slikar te upečatljiva pojava u hrvatskoj likovnoj umjetnosti osamdesetih. Njegov stvaralački opus obuhvaća razdoblje od 1986. do iznenadne smrti 1993. Tijekom studentskih dana surađivao je s kolegama s Akademije na izvedbi raznih akcija, scensko glazbenih projekata, happeninga i performansa koji su značajno obilježili umjetničku scenu tog razdoblja. Između ostalog, najznačajnijim za Frukovo djelovanje smatraju se tri izvedbe Defenestracije I,II,III. koje su izvedene od 1986. do 1988. U sklopu tog projekta, iz obiteljskog doma i ateljea s prozora petog kata na zagrebačkom Cvjetnom trgu, organizirao je s kolegama s Akademije, happening "izbacivanja" slika i civilizacijskih otpadaka kroz prozor na prostor javne površine u tri čina. Frukovo slikarsko sazrijevanje dovelo ga je do pomaka granica tretiranja slikarske površine te do samog ukidanja okvira slike. U vrlo kratkom stvaralačkom razdoblju, postigao je intrigantan opus te svojim umjetničkim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Photo: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Goran Trbuljak, Bez naziva, 1976.

Goran Trbuljak
Bez naziva, 1976.
c / b video, MP4 datoteka
t=8 min
MG-6837 a

Goran Trbuljak (1948.) jedan je od najpoznatijih predstavnika hrvatske konceptualne umjetnosti, kao i jedan od prvih jugoslavenskih umjetnika koji je prigrlio video-tehnologiju. Pojavu novog medija u Hrvatskoj treba zahvaliti dvojici američkih umjetnika (Van Schley i Willoughby Sharp), koji su, kako navodi nekadašnji kustos Muzeja suvremene umjetnosti Marijan Susovski, u Zagreb, “sa sobom donijeli video-opremu i oživili interes za video među zagrebačkim umjetnicima.”. Trbuljak svoj prvi video snima 1972. no presudan događaj u njegovom video stvaralaštvu je izložba “Audio-vizualne poruke”, koja se u sklopu međunarodne bijenalne priredbe Trigon odvila 1973. u Grazu. Trbuljak u Grazu snima pet kratkih videoradova, koje obilježava analitički pristup videomediju. Više od onoga što sve nova tehnologija može, Trbuljaka zanima gdje leže njezine granice, osobito u odnosu na ostale likovne umjetnosti. Tri godine kasnije u Motovunu, na prvom i najznačajnijem jugoslavenskom festivalu videoumjetnosti, Trbuljak snima četiri videa (dva je u međuvremenu snimio u Gdanjsku i Zagrebu). Svi su videoradovi nosili naziv “Bez naslova”, u čemu možemo vidjeti referencu na apstraktno slikarstvo, signal publici da videoradove shvati kao djela koja govore o svojstvima videomedija. Međutim, iz današnje je perspektive teško u ovim djelima vidjeti samo sliku jednog medija, osobito kada videozapis nehotično (?) dokumentira onodobnu kulturnu praksu, kao što je zajedničko slušanje gramofonskih ploča. Kamera, naime, u prvom planu snima prijenosni gramofon na kojem se vrte dvije singlploče, odnosno pjesme: “Da mi je znati koji joj je vrag” Bijelog Dugmeta iz 1975. i “Moja generacija” Korni grupe iz 1974. U pozadini snimljenog prizora, vidimo dijelove tijela troje ljudi u razgovoru. Ne znamo o čemu razgovaraju, ne znamo kako izgledaju, kao što ne znamo ni kako izgleda muškarac koji pušta glazbu i koji nakon početka druge pjesme nestane iz prvog plana. Kamera je cijelo vrijeme fiksirana i blago spuštena prema stolu na kojem svira gramofon. Gramofon je kompozicijski i simbolički centar videorada. S njega, pak, dolaze poruke, koje se u ovisnosti od društvene pozicije gledatelja u jugoslavenskom socijalizmu, mogu tumačiti kao proturječne ili komplementarne: pjesma Bijelog dugmeta, naime, govori o osvajanju djevojaka, dok pjesma Korni grupe – s kojom je Jugoslavija nastupila na Euroviziji 1974. - o odgovornosti mladeži za budućnost zemlje.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: insert iz filma / iz arhive NMMU

Vlasta Delimar, Bez naziva, 1991.

Vlasta Delimar
(1956.)
Bez naziva, 1991.
instalacija, 310 x 190 x 180 cm
MG-6351

Školu primijenjenih umjetnosti završila je u Zagrebu 1977. godine. Performansom se počela baviti sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao pridružena članica Grupe šestorice umjetnika.

U okvirima postkonceptualističkih traganja provokativnim performansima istražuje teme vezane za žensko tijelo i položaj žene u društvu te muško-ženske odnose (Vezana za drvo, 1985; Šetnja kao lady Godiva, 2001). Body artom,  odnosno vlastitim tijelom, prekoračuje stereotipne društvene kodove te preko umjetničkog samopromišljanja i autoprezentacije, često u  suradnji s drugim umjetnicima i s upotrebom novih  medija i likovnih akcenata, uključivši razne rekvizite, likove, radnje i ambijente interpretira devijantne društvene pojave, prvenstveno propitujući samosvojno i neuljepšano ulogu i poziciju žene u svom tom okruženju na  simboličko – ekspresivnoj razini.

Scenografski postavljena likovna instalacija prizora majčinstva Vlaste Delimar je s dominantnom crno-bijelom fotografijom nage umjetnice i kćeri koje sijede pogleda upućenih prema kameri, odnosno promatraču.  Žena je prekriženih nogu i dijagonalno postavljene ruke preko međunožja i ima ovalni talisman oko vrata, a djevojčica je s crvenom ružom pred međunožjem. Izvan fotografske pozadine je plitica s pšenicom do njih i crna pozadina s ritmički postavljenim krhotinama ogledala, a  kompozicija je uokvirena crnim nabranim tilom poput vela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Duje Jurić, Bez naziva, 1999.

Duje Jurić
Bez naziva, 1999.
ulje/platno
150 x 150 cm
MG-6732

Duje Jurić (1956.) respektabilni je inovator geometrijske apstrakcije koji je stasao unutar nove geometrije 80-ih. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1981. (V. J. Jordan), a od 1982. do 1985. suradnik je Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera. Krajem 80-ih surađivao je i s J. Kniferom pri realizaciji nekih njegovih murala. Ispočetka preobražava avangardističko nasljeđe ruske avangarde, konstruktivizma, Bauhausa, neoplasticizma De Stijla, Novih tendencija i Fluxusa iz kojih je stvorio svojstven neoplastički rukopis tvrdeći: „Uvijek se nešto na nešto s razlogom nadovezuje“. Prvotno koristi neutralne akromatske boje (crno, bijelo, sivo), a potom kolorit proširuje na obojenu gamu (Bez Naziva, 1995.). Potka Jurićeve slike uzorak je koji se rasprostire od vertikalne oblice preko pasivnijih horizontala. Potom stvara meandričnu te matricu rombova (počast J Kniferu i K. Maljeviču), a u drugim geometrijskim varijacijama generira još gušće umreženi geometrijski koloplet. Takav akromatski labirint sastavljen od metalne vertikalne oblice i pravokutnih geometrijskih prepleta predstavlja slika Bez naziva iz 1999. Kasnije razrađuje pojam slike konceptualnim verbalno-vizualnim varijantama realiziranim u objektima (Slike – knjige, 2000.), kao i slikarsko-ambijentalnim i svjetlosno-ambijentalnim instalacijama (Memo chip 2010., Mreža oprostorene slike, 2020. – 2021.). Potonjim proširuje predodžbu slike stremeći prema totalnoj geometriji usporednoj sveopćem digitalno-informacijskom dobu. Sudjelovao je na mnogobrojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je višestruko nagrađivan za svoj rad.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: © iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb