Belizar Bahorić, Napuklo vrijeme, 1973.

Belizar Bahorić
(1920. - 2002.)
Napuklo vrijeme, 1973.
bronca
47 x 20 x 47cm
MG-3315

Likovnošću se započeo baviti već na zagrebačkoj Obrtnoj školi, koju je tada vodio akademski kipar Vojta Braniš oživljavajući i reformirajući školske programe u duhu europskih trendova. God. 1940. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstva, koju zbog ratnih zbivanja napušta nakon završene prve godine studija. Aktivno je sudjelovao u NOB-u, a neko vrijeme proveo je i u zatočeništvu. Nakon rata nastavlja studij kiparstva kojeg je završio 1950. godine u klasi Antuna Augustinčića. Pod Augustičićevim utjecajem tijekom pedesetih godina 20. stoljeća njegove skulpture i reljefe obilježava figuracija i realistički izraz, posebno u scenama iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića kojima izražava tragična iskustva rata. Pod snažnim dojmom tragičnih iskustava izrađuje i crteže malih dimenzija portreta boraca, krajolike i slike ratnih razaranja. Kao većina hrvatskih umjetnika, šezdesetih godina zainteresirao se za apstraktne forme, naglašavajući konstrukciju i ritam tijela u prostoru. Apstraktnim oblicima povremeno daje asocijativna značenja, primjerice u ciklusu Erotske igre, 1978. – 1980.
Predavao je na Školi za umjetnost i obrt. Autor je više javnih spomenika, a bavio se grafikom kao i izradom nakita.
Muzejska skulptura Napuklo vrijeme iz 1973. pripada Bahorićevom razdoblju snažnog interesa za apstraktno – asocijativne forme. Stroga forma kruga nagriženih rubova te uznemirujuća raspuklina koja prodire u samo središte zbivanja otvara brojna egzistencijalna pitanja na koja je teško ili čak nemoguće naći odgovor.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Belizar Bahorić, Suprotnosti, 1965.

Belizar Bahorić
(1920. – 2002.)
Suprotnosti, 1965.
bronca
MG-2573

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1940. do 1950. godine (specijalka A. Augustinčić i F. Kršinić). Od 1950. godine bio je nastavnik, a od 1962. do 1976. godine direktor Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu.
U Bahorićevu kiparskom radu očituje se nekoliko razvojnih faza. Vlastitu sudbinu, zatvore, logore i Narodnooslobodilačku borbu, Bahorić je kroz likovnu tematiku i kiparsko oblikovanje interpretirao kao izazov ljudskoj snazi i traumu i realizirao u realističkim reljefima i skulpturama s tematikom rata, stradanja i otpora. Postepeno napušta figurativnu tradiciju i od šezdesetih godina usmjerava se na izražajnost materijala u simboličkim oblicima s obilježjima apstrakcije. Sedamdesetih godina zaokupljen je simboličkim i metaforičkim asocijacijama koje iznimno zaokruženo i znakovno jednostavno izvodi iz različitih metala u malim formatima. U svom komornom kiparskom opusu nastojao je raznovrsnim postupcima obrade oplemeniti materijal i otkriti njegovu posebnu izražajnu vrijednost. Izveo je više javnih spomenika i crteža s temom ratnog stradanja.
U apstraktnoj skulpturi Suprotnosti dominiraju pravokutna konstrukcija i ritam masa, naglašeni pogledom u unutarnji prostor otvoren izrezom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content