"(…) U ciklusu Prisjećanje i ponavljanje… Sanja i Mario izlažu se mjerom pogleda, rituala snimanja onoga ispred i iza objektiva. Suprotstavljajući i uspoređujući relativnu relaciju prostor-vrijeme, ostvaruju usporedno, usklađeno i pokatkad sukobljeno parove fotografija Sanjina nagog tijela, otkrivajući unutar zidova vlastita boravišta sve mijene koje donosi vrijeme na stvarima i predmetima njihova doma, na koži, grudima, licu žene. Te fotografije prožete su polaritetima i sjetnom nostalgijom. Za generacijsku publiku poput okusa začina. Na desnom paru računalno filtrirane i visokoestetizirane susljednosti imaginarne pozadine (fotografija Uvijek ostaje ono nevidljivo, 1986–2010) Sanjino lice posjeduje snagu i izražajnost Mariove privatne glumice, podsjećajući na Gloriju Swanson u Bulevaru sumraka (Billy Wilder, 1950), na glumičinu svojstvenu karakternu ljepotu dok gleda svoje nijeme uloge, želeći povratiti prošlo vrijeme. Fotografija je ovdje svjedočanstvo o gorko-tragičnoj prolaznosti života, rekapitulaciji viđenog i doživljenog, osjetilnog. Sanjin pogled dopire do pogleda promatrača, prodire u njega obuhvaćajući ga svrhovitošću, bivanjem i trajanjem. Stilizirana erotika ili nešto više od toga? Idealistički i uživljeno gledajući na odnos umjetničkog para Bachrach&Krištofić gledamo kao na Brancusijev Poljubac, gdje se dvoje stapa u jedinstven vizualni sklop, zrcaleći se kao dvostruka igra zajedničke jedinke prema svijetu. Misleći o njihovim fotografijama, mislimo o snazi fotografske slike u kojoj se isprepleću intimno i javno, gdje se razgolićuju složeni odnosi privatno-profesionalnog para, o uvijek delikatnim relacijama između aktivnog i pasivnog, dominantnog i suptilnog, manje nametljiva, sjenovita, o ovjekovječivanju prijeteće ženskog. Promatrač je tu uvijek voajer kojem je izlaganjem dopušteno da promatra nešto prvobitno promišljeno vrlo intimno, seksualno. (…)"
Iz predgovora, Željko Marciuš
Mario Krištofić (Zagreb, 1957.), profesionalni fotograf, studirao snimanje na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Od početka 80-ih bavi se umjetničkom i komercijalnom fotografijom. Sanja Bachrach-Krištofić (Zagreb, 1961.), grafička dizajnerica, studirala povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu i pohađala programe Centra za ženske studije u Zagrebu. Djeluju u zajedničkom studiju Bachrach & Krištofić baveći se komercijalnom (CD ovitci, kazališni plakati, knjige, vizualni identiteti) i umjetničkom (autorske knjige, samostalne izložbe) produkcijom s područja grafičkog dizajna i fotografije, kao i studijskom, portretnom i akt fotografijom. Sudjelovali su u organizaciji i realizaciji više izložbenih koncepcija i radionica. Članovi su Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Sudjelovali su na šezdesetak skupnih izložbi i održali više od trideset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Finalisti natječaja za najbolje oblikovanu knjigu Lice knjige, 2008. Više puta finalisti nagrade Porin za najbolje oblikovanje CD-a. Na Trećem skupu propagandista Hrvatske 1995. dobili su posebno priznanje za kreativnost u grafičkom dizajnu (vizualni identitet Dana hrvatske fotografije 1994. i Photoworkshop Brač '94). Priznanje Diamond Award Music Festivala uručeno im je u kategoriji najbolje svjetske studijske rock fotografije (Antwerpen, 1989.). Osvojili su prvu nagradu i realizaciju na natječaju za vizualni identitet 20. salona mladih (Zagreb, 1988.).