Oznaka: Autoportret

Sava Šumanović, Autoportret, 1925.

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miroslav Kraljević, Autoportret, 1912.

Miroslav Kraljević
Autoportret, 1912.
ulje / platno, 64 x 45 cm
MG-774

Miroslav Kraljević (1885.–1913.) potječe iz ugledne slavonske obitelji. U Zagrebu se školovao u razdoblju od 1898. do 1902. godine, a potom dvije godine pohađa gimnaziju u Gospiću. U jesen 1904. godine u Beču upisuje studij prava i istovremeno pohađa slikarski tečaj Georga Fischhofa. Napušta pravo te 1906/07. godine polazi privatnu školu grafičara Moritza Heymanna u Münchenu. U svibnju 1907. godine primljen je na minhensku Akademiju kod Huga von Habermanna, gdje se druži s Josipom Račićem i Vladimirom Becićem (Minhenski krug). Nakon diplome, Kraljević se 1910. godine vraća u Požegu i intenzivno slika do rujna 1911., kada odlazi u Pariz. Ondje se upisuje na Académie de la Grande Chaumière, koju ubrzo napušta. Radi u Meštrovićevu, a potom u vlastitu atelijeru na Montparnasseu. Objavljuje karikature u satiričnom listu Panurge. Godine 1912. u Zagrebu priređuje prvu i za života jedinu samostalnu izložbu u salonu Ulrich. Umire od tuberkuloze 1913. godine.

Kraljevićev Autoportret iz 1912. godine slikan godinu dana prije slikareve smrti, zaokružuje niz umjetnikovih autoportreta započet znamenitim Autoportretom sa psom, naslikanim 1910. godine. Za razliku od realističkog prikaza minhenskim tonskim načinom na autoportretu iz 1910.godine, gdje je mladost i zdravlje autora potencirana vitalnošću prikazanog psa u središtu donjeg dijela slike, na Autoportretu iz 1912. tjelesnost umjetnikova tuberkulozom izmučenog lika posve je iščeznula u ekspresionističkom tretmanu energičnog, dugog poteza kistom. Crte lica bez minuciozne obrade tek su naznačene grubom pennelattom te je tako pojačan ekspresivni učinak cjeline. Konkretan ambijent sobe s ranijeg autoportreta u pozi sjedenja naslikanog gotovo u punoj visini figure, zamijenio je prikaz doprsja i koncentracija na lice koje izranja iz anonimne, tamne maslinasto zelene pozadine sugerirajući nagriženost umjetnikova tijela bolešću i skoru smrt.
Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2022.

Oscar Artur Alexander, Autoportret, 1896.

Oscar Artur Alexander
(1876. – 1953.)
Autoportret, 1896.
ulje na platnu, 96,5 x 75 cm
MG-370

Autoportret iz 1896. godine, zasigurno je jedna od ponajboljih slika nedovoljno poznatog slikara - portretista Alexandera koji je, ogorčen odnosom svojih suvremenika prema njemu i ostavši usamljen u Samoboru u koji se povukao, zabranio izlaganje svojih radova u hrvatskim muzejima. Čini se da je brisanje svega što je nekada nastajalo i memorije na one koji su nešto prethodno stvorili, konstanta hrvatske kulture sa ciljem uzurpacije sadašnjeg trenutka i samih sebe jer sve počinje s onima koji tu kulturu trenutno oblikuju. Više nego paradigmatski primjer za takav odnos prema prethodnicima je život i slikarski rad Oscara Artura Alexandera. Potekavši iz imućne trgovačke obitelji koja je stvorila temelje hrvatske devetnaesto stoljetne industrije pa onda i one 20. stoljeća (a o kojoj se također danas malo zna ili je se prešućuje), mogao se školovati u najprestižnijim europskim gradovima – u dva navrata boravi u Parizu, kratko studira na bečkoj akademiji. Za prvog pariškog boravka pohađa Akademiju Juliàn te kasnije radi u ateljeima Eugenea Carrièrea i Jamesa McNeila Whistlera. Drugi pariški boravak (1898. - 1902.) još je važniji  za formiranje Alexanderova slikarskog izraza. Pariz oko 1900. godine dinamičan je prostor kulturnog stvaralaštva različitih likovnih zbivanja. Tu će se između ostalih zateći i Matoš s kojim se Alexanedr druži, s kojim posjećuje izložbe i raspravlja o umjetnosti. Na njega, kao izrazitog portretistu, utjecat će Renoirova varijanta impresionizma, a između Whistlerova i Carriereova simbolizma, odlučio se za Carrièrea. U Parizu je upoznao i djelo Ferdinanda Hodlera (Snježana Pintarić, 1998.). Alexander će se oko 1905. ponovno zateći u Beču gdje 1908. postaje punopravnim članom Hagebunda.

Na Autoportret iz 1896. godine, Alexander je na pola je puta između akademskih zasada i intuitivnog načina modernog slikarstava. Rasvijetlivši paletu pri slikanju pozadine, ujedno primjenjuje slobodan način nanošenja boje vidljiva poteza kista na tragu bukovčevih portreta. Prikazao se kao samosvjestan mladić prodorna pogleda. Ozbiljnosti prikaza samog sebe pridonosi i odluka da se ovjekovječi u tamnom odjelu s kravatom! U tom tričetvrtinskom portretu posebno se ističu slikarevi osnovni „alati“ – oči i desna ruka koju bismo mogli ubrojiti u imaginarnu galeriju remek djela slikanja ruku. Kasnije će se Aleksanderova palete dodatno rasvijetliti, ponekad do fluidnosti posebno u simbolističkim radovima te će napraviti pokoji izlet prema  ekspresionizmu boja.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sava Šumanović, Autoportret, 1925.

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content